Bog nije stvar ovoga svijeta

Pobijanje svih dokaza o Bogu znači da Bog ne postoji. Ovaj zaključak je pogrešan. Božje postojanje se ne može dokazati, niti nepostojanje. Dokazi i njihovo pobijanje pokazuju samo: dokazani Bog nije Bog, već samo stvar na ovome svijetu. 
Karl Jaspers, psihijatar i filozof (1883-1969)  

Ovaj citat od poznatog njemačkog filozofa je tačan. Svemoćni Bog stoji izvan njegovih djela. Definitivno nema smisla da tražite sajdžiju u svome satu ili automehaničara u svome motoru u kolima. Tvorac logično stoji izvan svoga djela. Ako Bog stvara prostor i vrijeme, taj Bog ne zavisi od tih dimenzija. 
 
Bog Izraelov, koji je stvorio nebo i zemlju, ne može biti stvar u ovome svijetu. Svako ga može prepoznati u njegovim djelima:  

jer ono što se može saznati o Bogu njima je poznato; Bog im je objavio. Čak i njegove nevidljive osobine, njegova večna sila i božanstvo, mogu se od stvorenja sveta jasno sagledati, ako se na njegovim delima promatraju, da nemaju izgovora, (Rimljanima 1:19-20) 

Bog je nevidljiv za nas ljude na Zemlji:  

A caru večnosti neprolaznom, nevidljivom, jedinom Bogu čast i slava u sve vekove; amin. (1. Timoteju 1:17).

Verom shvatamo da je svet stvoren Božijom rečju, i to tako da je vidljivo postalo od nevidljivog. (Jevrejima 11:3) 
 
Niko nikada nije vidio Boga. (1. Jovanova 4:12a) 
 
Niko nikada nije vidio Boga; jedinorođenog Sina, koji je u Očevom krilu, on ga objavi. (Jovan 1:18)  

Da li je Isus bio nevidljiv? Hiljade i hiljade ljudi ga je vidjelo u Izraelu. Naravno da ima onaj trik sa "dvije prirode". Pa kako koji stih naiđe, ili je Bog ili čovjek. Kada je Isus rekao da ne zna kada će doći po drugi put, onda će reći, e to je bio "čovjek Isus". Kada je govorio u Božije ime, onda će reći, e pa sad se radi o "Bogu Isusu". Što skakućeš od jedne noge na drugu (1Car 18:21)? Tvoj Mesija Isus ne boluje od šizofrenije, nego mnogi vjernici boluju od grčke filozofije i ne poznaju princip zastupništva kod Jevreja.

Isus nije 100% Bog i 100% čovjek. Niti je puni Bog i puni čovjek ili potpuno Bog i potpuno čovjek. Te riječi su po sebi nelogične i naravno da ne postoje u Bibliji. Ne postoji ni nepuni Bog i nepuni čovjek, ili 75% Bog ili 33% čovjek, niti nepotpuni Bog ili nepotpuni čovjek. Ovo je samo udar na inteligenciju razumnog čovjeka. Isus je uvijek isti (Jevrejima 13,8), ako je na zemlji bio čovjek onda je naravno na nebu čovjek sa novim tijelom. Bog je uvijek isti (Isaija 41,4b) i on je Duh i nije čovjek (Osiija 11:8; 4. Mojsije 23:19; 1. Samuilova 15,29) i on JHVH je jedini Bog (Isaija 44,6). Ne postoji neka vrsta biblijske evolucije gdje ljudi postaju Bogovi ili anđeli postaju ljudi pa onda Bogovi i slično. Bog je uvijek Bog, čovjek je uvijek čovjek i anđeo ostaje anđeo. I Isus sjedi sada desno od Boga (Psalam 110,1).

Zabrana uslikavanja Boga u Deset zapovijesti je zakon da spriječi ljude od izrade dvo- ili trodimenzionalne koncepcije Svemogućeg Boga. Razlog je jednostavan. Svaka ljudska ideja o Bogu, bez obzira koliko plemenita i dobronamjerna ona bila, čini Boga uvijek manjeg nego što jeste. Čim pokušavamo sa našim ljudskim mogućnostima da mislimo toga Boga kao čovjeka, umanjujemo njegovu slavu. Svemogući Bog mora ići dalje od naših mentalnih sposobnosti, inače će to biti samo jedna stvar u ovome svijetu. 
 
Ali svemogući Bog nije stvar u ovom svijetu. Ako Bog šalje svoje predstavnike (šalijah princip) koji djeluju u Njegovo ime, to su onda anđeli ili ljudi (Mojsije, Proroci, Mesija, Anđeo Gospodnji). Oni su dio ovoga svijeta i na taj način ne smanjuju slavu vječnoga Boga.  

Šta će onda zakon? On je određen posredstvom anđela, rukom jednog posrednika, pa je poradi prestupa dodat - dok ne dođe potomak kome je obećanje dano. (Galatima 3:19)

Ovaj princip je Jevrejima poznat kao šaliah - hebrejski zakon medijacije. Ako jedna veća "instanca" imenuje posrednika koji djeluje u njegovo ime, onda se posrednik smatra kao ta osoba koja šalje tog posrednika. To se izražava na sljedeći način u Enciklopediji jevrejske vjere: (→ šaliah) Glavna tačka jevrejskog zakona o posredovanju je izražena u autoritativnoj izreci. "Lični posredni se smatra kao osoba koja šalje posrednika." Iz hebrejske perspektive, to je prirodno. U hebrejskom smislu se daje počast predstavniku, kao da se radi o ličnom Bogu. Drugim riječima, način na koji se postupa prema slugi, glasniku, proroku, kralju, ili Mesiji, znači postupati prema Bogu. Ko odbacuje Mesiju, odbacio je Boga JHVH. Mojsije je dva put nazvan Bogom (Elohim → 2. Mojsije 4:16; 7:1). Mojsije nije Bog i vjerovatno mu se niko neće klanjati kao Bogu. Mojsije je zastupnik Božiji i kao takav može da se naziva Bogom (uporedi nevjernog Tomu u Jovan 20:28).

da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca. Ko ne poštuje Sina - ne poštuje ni Oca koji ga je poslao. (Jovan 05:23) 

Prema toj jevrejskoj definiciji, predstavnici Boga, ljudi ili anđeli (vidi i Anđeo Gospodnji), mogu se predstavljati kao Bog, i ako  zapravo nijesu Bog. Nešto slično je u našoj kulturi neka vrsta opšte ili generalne punomoći. U tom slučaju, imate gotovo neograničeno ovlašćenje i djelujete u ime onoga koji vas je imenovao na tu funkciju.

Isus kaže: Jer onaj koga je Bog poslao govori Božije reči; Bog, zaista, ne daje Duha na meru. (Jovan 3:34) 
Isus kaže: dao sam im reči, koje si mi dao (JHVH), te ih oni primiše i saznaše da sam zaista od tebe izišao, i poverovaše da si me ti poslao.(Jovan 17: 8) 

Tradicionalno Hrišćanstvo je od Mesije Isusa napravilo svemoćnog Boga. Umjesto samo da se mole nevidljivom Bogu JHVH, oni se mole Isusu. Kada su učenici pitali Isusa kako treba da se mole, Isus im je odgovorio: Oče, koji jesi na nebesima. To je govorio Isus dok je bio na zemlji i sigurno nije na sebe mislio.   

Isus odgovori i reče mu: ako me ko ljubi, držaće moju reč, pa će ga ljubiti moj Otac, i doći ćemo k njemu, i nastanićemo se kod njega. Ko me ne ljubi - ne drži mojih reči; a reč koju slušate nije moja, nego Oca koji me je poslao. (Jovan 14:23-24) 

Mesija i svi proroci prije njega su bića koja djeluju u ime nevidljivog i svemogućeg Boga. Jer Bog nije stvar u ovom svijetu. 
 
Slava Bogu na visini! (Luka 2,14a)

Jaspers: Uvod u filozofiju str. 34 (Moj naglasak)