Sloboda religije kao ljudsko pravo i aspekat misioniranje

U opštoj deklaraciji o ljudskim pravima piše da svako ima pravo da promijeni svoju vjeru. To se naravno ne sviđa svima. Već od 1948. muslimanske zemlje su pokušale to ljudsko pravo da izbace iz deklaracije. Pakistan i druge zemlje to i dan danas pokušavaju. Zašto bi to nekome smetalo i kakav je stav evanđeoskih hrišćana prema tom pitanju.

Od kada je pao Berlinski zid i došlo do raspada Sovjetskog Saveza, mnogo građana sada ima mogućnost da čuje nešto o drugim religijama, pogledima, idejama itd. Do tada je sve bilo jasno definisano i vjerske manjine su bile proganjanje, da ne govorim o tome kako su prošle poličke grupacije. Dodatan uticaj širenja znanja i dodira sa drugim pogledima ima globalizacija i pristup internetu. Prije 20 godina mnogi nijesu imali dodir sa nekom drugom religijom. Naravno da su i tada postajale razne religije, ali je svako imao svoju vjeru i to se naslijedilo često puta od koljena do koljena. Nikada u istoriji čovječanstva ljudi nijsu imali toliko dodira sa raznim religijama kao što je to danas moguće.

Na zapadu je dosta toga već bilo poznato i tamošnji narod toleriše njihovu slobodu. Na balkanu to veš malo drugačije izgleda. Kako reagovati npr. na paradu ponosa, koja se nedavno dogodila u Beogradu? Neko želi taj "novonastali problem" da riješi sa bejsbol-palicama, drugi govore o Sodom i Gomori a treći bi jednostavno sve zabranili što ne pripada državno-crkvenom mejnstrimu. Homosekualizam nije religija, ali se radi o tome kako mi kao hrišćani reagujemo na religije i poglede koje se krše sa biblijskim stavovima? Možda će neki vjernici reći da ih ne zanimaju te teme. Isus je moj put ka spasenju i to je to. Pripadamo tijelu Hristovo i možda nas još zanimaju naša braća koja su proganjana u inostranstvu.

Zašto bi jednog hrišćanina zanimalo da li u zemlji u kojoj živi postoji sloboda da se neko može otvoreno odlučiti u šta želi da vjeruje ili kojoj religiji želi da pripada? Ovdje treba razlikovati dvije stvari: Kao Hristovi sljedbenici imamo poseban zadatak. Sa jedne strane trebamo da širimo radosnu vijest o Spasenju kroz Isusa Hrista i da pomažemo našoj braci i sestrama koji su ugroženi u drugim zemljama. Naša borba za slobodu religije se vodi na sasvim drugom nivou. To pitanje ne ide preko toga, što mi kao biblijski Hrišćani -Istinom- nazivamo. Kao hrišćani treba da se borimo da i druge religije uživaju slobodu u tome šta praktikuju ne iz razloga zato što mislimo da su u pravu ako se klanjaju Alahu ili Budhi ili bilo kome drugome. Radi se o osnovnim ljudskim pravima da samo neko ko je slobodan u svojim odlukama, lično može da odluči kako želi da živi.

Možda bi nam ponekad bilo lakše da jednostavno uzmemo mač ili vatreno oružje i na taj način da dobijemo izgubljene do Hrista. U Novome Zavjetu vidimo da Bog često puta ne reaguje odmah, ako ga neko pljuje, umalovažava ili poriče. Bog dozvoljava to trenutno, ali je jasno da mu to nije sve jedno i da će Božija kazna i te ljude jednoga dana da stiže. Ali nije na nama vjernicima tu kaznu u ime Boga da izvršimo. U istoriji su često puta ljudi bili prisiljeni da promijene vjeru. Pa naređenju ili sa nasiljem. Često puta je i bilo dovoljno da neko promijeni svoju vjeru i time izgubi svoj socijalni status i uslov za život. Taj koji primi hrišćansku religiju bez ličnog obraćenja nije vjernik i ne pripada Hristu. Da li se radi o osobi koja želi da dođe do npr. bolje poslovne pozicije ili je prisiljen to da uradi nije na kraju bitno. Tu odluku treba snositi lično, od srca i bez pritiska. Sve ostalo je mrtva religija.

Svima trebamo prići sa poštovanjem i ako nijesu (još) Hristovi sljedbenici. Svi ljudi ovoga svijeta su obličje nevidljivoga Boga i ako mnogi žive bez Hrista i time u grijehu bez spasenja. Na nama je da govorimo o ljubavi Božijoj u ime Isusa Hrista i dati priliku da se i te duše spase. Imamo veliku odgovornost pred svima koji nijesu primili spasenje:
Kad kažem bezbožniku: Bezbožniče, poginućeš; a ti ne progovoriš i ne opomeneš bezbožnika da se prođe puta svog; taj će bezbožnik poginuti za svoje bezakonje; ali ću krv njegovu iskati iz tvoje ruke. (Jez. 33,8 RDK).

Živimo u vremenu gdje svako još ima mogućnost da se odluči za Hrista i na nama je tim ljudima da pokažemu out koje je Bog kroz Isusa Hrista pripremio svakome biću. Pogotovo omladina postavlja kritična pitanja. Kroz literaturu, putovanja i globalizacije dolaze do dodira sa vjerama za koje možda nijesmo ni znali da postoje. Kroz proces demokratizacije i u bivšim komunističkim zemljama državne institucije i religije, koje su u toj zemlji većina, nemaju koncept kako da priđu tom problemu. Pritisak će dalje da raste i sve više omladinaca će promijeniti svoju vjeru, a sa druge strane sve više će biti onih snaga koji će pokušavati to da spriječe sa metodama koje nijesu hrišćanske. To univerzalno pravo na slobodu religije ne treba ugrožavati državnim represijama i "zaštitnim" zakonima. To je kontraproduktivno. Ako se naša vjera samo brani sa oružjem, pritiscima, nasiljem, pendrecima i čak ubistvom onda nešto nije u redu. Naše oružje je Riječ Božija.

Zanimljivo je da najviše religiozne slobode ima u hrišćanskim zemljama. Tu žive i procentualno najviše osoba koji su ugroženi zbog svoga vjerovanja. U islamskom svijetu je obrnuto. Mali broj muslimana živi u zemljama gdje se poštuje sloboda religije, a veći dio živi u zemljama gdje je ta sloboda ugrožena. Pozadina je sledeća: razvoj demokratije u svijetu. Bivši profesor Harvarda Samuel Huntington je objavio u jednu od svojih knjiga da su u prvome talasu samo protestanske zemlje postale demokratske države. U drugome talasu protestanske i katoličke zemlje. U trećem talasu su postale budističke zemlje demokratska društva i u četvtome krugu su ostale zemlje osim muslimanske.

Mi imamo toliko vjerske slobode, zato što živimo u demokratskom društvu koje su imale svoj početak u hrišćanskim zemljama. U islamskim zemljama je to obrnuto. U 80% zemalja gdje nema demokratije su muslimani većinski narod. U takvim društvima nema slobode za nikoga, pa ni za hrišćane koji tamo žive. Jednino islamske zemlje Senegal i Mali poznaju slobodu religije. Sa druge strane postoje i neke pravoslavne zemlje koje imaju nedefinisan odnos prema slobodi religija.

Hrišćanske crkve su u zadnjih 100 godina imale velike promjene na nacionalnom nivou. Prvo su se postepeno povukle iz politike a drugo je da se sukobi sve manje rešavaju oružjem (npr. krstaški ratovi). Da npr. u Južnoj Americi ogroman broj katolika postaju evanđeoski hrišćani je samo moguće, zato što katolička crkva nigdje u svijetu više nije državna religija i time nema monopol na neku teritoriju. Sigurno papa u Rimu nije zadovoljan kako se stvari razvijaju u Južnoj Americi, ali on nema više političke mehanizme taj proces da zaustavi. Kratak pogled u Sveto Pismo bi bilo dovoljno da svaka crkva razumije na koji način treba ljude dovesti do Hrista.

Kao što je u Novome Zavjetu zapisano da su država i crkva odvojena, treba i mi da evangeliziramo sa Biblijom a ne sa državnim aparatom. Jednome misionaru država nije potrebna. Hiljadugodišnje carstvo Hristovo će doći i onda će On da vlada u jednom teokratskom društvu, ali je to nešto što će se u budućnosti dogoditi a ne sada. Isus Hrist prije 2000 godina nije tražio zemaljsku vlast ili tražio da postaje novi Cezar. On zna da će opet doći i da će preuzeti vlast nad zemljom, ali tačan datum samo Bog zna (Mar 13,32). Ko misli da može da zaštiti svoju vjeru, ma koja to denominacija i bila, time što će uvesti državnu religiju nije shvatio suštine Biblije i Božijeg poziva.

Pogotovo u današnje vrijeme je važno da svaki vjernik ima jasan stav o svojoj vjeri i svome spasenju. Mi vidimo danas da sve više ljudi kroz evanđeoski pokret primi Isusa Hrista i naša je odgovornost da svako koji traži istinu ima mogućnost da čuje radosnu vijest Isusa Hrista i na osnovu toga slobodno da se odluči da li želi biti dio tijela Hristovog ili ne.