Može li Bog da me skroz izliječi?

BOG je svemoćan i ON može da izliječi koga i kad želi. Ali da idemo redom. Bog je poslao svoga Sina da bi opet mogli da postanemo djeca Božija. Odvojeni smo od Boga dok ne primimo mesiju Isusa hrista. Smrt je ,ustvari ,naša najveća bolijest i ta odvojenost od Boga je uzrok svih ostalih bolijesti i nepogodnosti . Kada smo se odvojili od Boga - time smo se odvojili i od prirode, od ljudi i od životinja. Zato je bitno da ne zaboravimo vremensku dimenziju.

Poneke crkve uče da svaka bolijest dolazi od đavola. Kroz to tumače da je Isus na krstu nosio naše bolijesti (Matej 8,17) i time pobijedio đavola. Logično samo za one "prave" vjernike, koji po ovoj teoriji ne mogu više da se razbole u bilo kome smislu. Kažu da ako smo bolesni, da to zavisi od nas i da moramo više da vjerujemo da bi opet ozdravili.

Ali kao i uvijek, situacija je malo komplikovanija. Bog nas prvenstveno izliječi od uzroka (smrti). Bolijest može da bude posledica grijeha (1.Kor. 11,28-32) ali može i da služi vaspitanju (Jak. 5, 14-16). Tu postoji opasnost moralizma i time duhovnih problema u smislu "bolestan sam znači slaba mi je vjera". Tačno je da Bog može da učini čudo (isceljenje) ili i da to čudo može da izostane ako neko nema nikakvu vjeru (Mat. 3,58). Neki tvrde suprotno da su isceljenja bila potrebna u vrijeme stvaranja crkve i prvih vjernika ali da je to sada nepotrebno (zato što imamo Bibliju) i da su ta izlečenja prestala. To je isto toliko pogrešno kao i gore navedeni primjer, crkvena istorija je često puta dokazala suprotnost i dan danas hrišćani širom svijeta doživljavaju isceljenja. I jedan i drugi ekstrem su time pogrešni.

Isus je u ime Oca izliječio ljude i one koji su jaki bili u vjeri i ove slabije. Isus je pored toga izliječio da bi se ispunila proročanstva o njemu u Starome Zavjetu (Isa. 53,4). Ljudi su trebali da vide u to vrijeme kada je Isus bio na zemlji da je on obećani mesija. Da smo kroz njegove rane izliječeni (1. Pet. 2,24) nije tjelesno nego duhovno izlečenje. Isto kao što na tajnoj večeri ne pijemo i jedemo krv i meso, nego u duhovnome smislu kroz našu vjeru priznajemo i slavimo vaskrsenje Hristovo (Luka 22,19-20).

Bog može da produži život jednome bolesnome vjerniku i da mu poklanja zdravlje. Kod Boga je sve moguće ali nemamo pravo na zdravlje, sve je to milost Božija. Hrišćanima su grijesi oprošteni, ali poslijedice ipak moramo da snosimo, zato što smo od mesa i krvi. Nama je dato jednoga dana da umremo (Jev. 9,27). Znači govoriti o tome da jedna bolijest znači deficit u vjerovanju je netačno. Isus je došao da spasi čovjeka u cjelini (duhovno i tjelesno). Zato smo zapečaćeni od Duha Svetoga (Efe. 4,30) na dan drugoga dolaska Isusa Hrista. Onda dobiijamo novo tijelo koje ne može da truli.

Ne postoji niti je postajao hrišćanin koji nije barem jednom bio bolestan. I čak ako ih je Isus iscijelio onda su ipak jednoga dana umrli. Ali opet i taj čovjek je jednoga dana umro. I Lazar koji je ustao iz mrtvih, je umro dva puta (Jov. 11,43-44). U Starome Zavjetu imamo slučaj kada su zakopali nekog čovjeka i bacili ga u grob proroka Jelisije; da kada se taj čovjek dotakao kostiju Jelisijevih, oživio je i ustao na noge svoje (2.Car 13,21). Taj događaj je dodatni pokazatelj na djelo Isusa Hrista koji nas vječno može spasiti. U današnje vrijeme tzv. religiozni ljudi polaze od toga da je dovoljno ići na neko "sveto mjesto" i poljubiti kosti jednoga "Sveca" da bi se izliječili. Tu su dvije greške u pitanju: prvo i da se takvi slučajevi događaju danas (što nebi čak ni isključio) opet je to samo jedno da ga nazovemo "privremeno rešenje". Taj koji nije primio Isusa Hrista i time se nije nanovo rodio (Jovan 3,5) neće ući u Božije Carstvo. Kao drugo ne može niko za nas da plati grijeh osim Isusa Hrista. Znači nada u to da će neko za nas da "plati" osim Hrista nije biblijski stav.

Ne kockaj se sa svojim vječnim životom, nego primi BOGA kroz Isusa Hrista da bi opstao na sudu.