Hajnci
Išao je sa nama u školu, naši očevi su zajedno radili kao rudari. Ali Hajnciu je bilo teško sa nama. Bio je grbav i teško je učio. Kasnije je prešao u specijalnu školu. Svi mo mu se smijali i šutirali smo ga. Imitirali smo kako krivo hoda i njegove duge ruke koje nijesu znale gdje će. Pošto i nešto sa njegovim govorom nije bilo u redu imitirali smo i to pa ko je to od nas znao najbolje dobio je aplauz. Ja se i dan danas stidim toga. Poslije završene škole nijesam ništa više o njemu čuo. Postao sam vojnik i bio zarobljen od strane neprijatelja. Kada sam se vratio iz rata radio sam raznorazne poslove. Kod CJVM (hrišćanska omladinska organizacija njemačke) našao sam novi smisao u životu i postao saradnik.
Jednoga dana sam sreo Hajncia na ulici. Hteo sam brzo da prođem pored njega ali me je tako tužno pogledao da sam stao. On reče:"Drago mi je da si se zdrav vratio iz rata." - "Da, da." mumlao sam stojeći sa jedne noge na drugu. "Čuo sam da si sada kod onih pobožnih, bolje je to nego u Hitlerovu mladost kao ranije." "Da, da." mumlao sam opet. "Šta misliš, mogu li ja doći kod pobožnih?" "Da, da" ništa pametnije mi nije palo napamet. Jednog dana je došao Hajnci kod nas u CJVM. Inače sam se uvijek hvalio koga sam sve doveo, ali Hajncia smo ostavili sa strane. Hajnci je uvijek dolazio, sjeo za sto i nije pričao ni riječ. On je postao dio namještaja. Ali jednoga dana nije više došao. Na početku to nijesmo ni primijetili. Nedeljama nije dolazio. Onda mi reče predsjednik društva: "Čuj, onaj Hajnci ne živi daleko od tebe, ajde pogledaj šta je to sa njim što ne dolazi."
Sreo sam njegovu majku i ona je bila mnogo tužna. "Hajnci leži u bolnici. On je uvijek bio slab, pogotovo njegovo srce, ali sada mu se približava kraj." Loše savjesti sam otišao u bolnicu i posjetio ga. Medicinska sestra je isto bila tužna ali se radovala da ga neko želi posjetiti. Ona reče: "inače samo dolazi njegova majka i ona stalno plače." Tu je ležao Hajnci. Skroz blijed i mršav. Ali se nasmijao kad me je video uzeo moju ruku i reče: "Fino mi je bilo kod vas, uvijek si bio tako dobar prema meni." Ja sam se zastidio. Hajci reče: "Možeš li još jednom nešto iz Biblje da mi pročitaš". To sam napravio. Dva dana kasnije je umro Hajnci. Sestra reče: "Tako kao on rijetko ko umire, takva vjera, kad bi ja imala samo tu vjeru?" "To nijesam kod njega ni primijetio" odgovorio sam.
Na grobu sam trebao nešto da kažem u ime naše organizacije: Sve sam rekao, i svi smo se zastidjeli. Ali sam isto rekao "Hajnci - ljubav mu je trebala ali je nije uvijek dobio. On je živjeo i umro u ljubavi Gospodnjoj i bio primjer u vjeri. Svi mi trebamo ljubav Božiju." Onda sam pobjegao.
1. Kor. 1, 27-29
Nego što je ludo pred svijetom ono izabra Bog da posrami premudre, i što je slabo pred svijetom ono izabra Bog da posrami jako, i što je neplemenito pred svijetom i uništeno izabra Bog. Da se ne pohvali nijedno tijelo pred Bogom.
Axel Kühner: "Eine gute Minute" (Jedan dobar minut), 4. izdanje 1997, izdavačka kuća: Aussat