Rezultat radikalnih promena koje su postepeno preovladale u crkvenim gledištima (počevši rano u drugom veku) je gubitak centralne Isusove poruke - jevanđelja o Carstvu Božjem (Luka 4:43; Dela 8:12; 28:23, 31) - kao i nesporazum oko toga ko je on bio. Crkvama je ostala donekle neugodnost objašnjavanja kako je sa jedne strane Isus ispunjenje Starozavetnih proročanstava o Mesiji, dok treba da odbija Starozavetna obećanja da Mesija dolazi da vlada zemljom! Teorija koja se obično potencira je da se Isus pridržavao Starog Zaveta u granicama učenja etničke ideje ljubavi, ali je odbacivao proročke vizije katastrofalne božanske intervencije u istoriji koja će dovesti do obnavljanja društva u okviru Carstva Božjeg.[1] Ukratko, Isus treba da tvrdi da je Mesija, ali da u isto vreme ukloni svu nadu za obnavljanje teokratije za kojom su žudeli njegovi savremenici.

 

Ne postoji sumnja da su svi vernici u Izraelu zaista očekivali dolazak Mesije na vlast na zemlji, ali se Isus, kako se dugo smatralo odvojio od takvih "sirovih" očekivanja.[2] Pitanje zašto Jevreji očekuju konkretno mesijansko Carstvo na zemlji je tiho izbegnuto. Da je bilo postavljeno, odgovor bi očigledno bio da ga je Strari Zavet do detalja  predvideo.

 

Crkve moraju shvatiti da ne postupaju pošteno sa Biblijom prikazujući samo prvi čin božanske predstave - deo koji se tiče Mesije koji pati i umire - dok odbacuju drugi čin, budući dolazak Mesije kao pobedničkog kralja, Božjeg poslanika koji će stvoriti potpuni i trajni mir na zemlji. Isusovo vaskrsnuće i vaznesenje i njegov trenutni položaj kod desne ruke Oca su samo deo trijumfa Sina Božjeg, kako to razume Novi Zavet.

 

U tradicionalnim načinima razmišljanja leži ozbiljno nerazumevanje Isusove uloge u istoriji. Ono se tiče Mesijine političko-teokratske uloge koja je glavni sastojak Mesijanstva. Do sada su se činili veliki napori da se održi verovanje, suprotno većini jasnih izjava iz Biblije, da Isusova obećanja crkvi da će vladati sa njim u budućem mesijanskom Carstvu (Mat. 19:28; Luka 22:28-30) treba da se primene u sadašnjem dobu.

 

Ono što se stalno previđa je da "kada Isus dođe u slavi" na kraju sadašnjeg doba (Mat. 25:31), "u novom dobu kada zauzme mesto Cara" (Mat. 19:28), crkva treba da vlada sa njim. Kako ne bi bilo ni najmanje sumnje, hor božanskih bića peva o crkvi, svih nacija, koje je Bog postavio u liniju kraljeva i sveštenika kojima je suđeno da "vladaju na zemlji" (Otkr. 5:10). Čisto Mesijanstvo Psalma 2 ostaje snažno kao i uvek u Otkrovenju 2:26 i 3:21, i to su Isusove sopstvene reči upućene crkvi (Otkr. 1:1; 22:16). Isus iz Svetog Pisma nije niko drugi do Mesija iz Starozavetnog proročanstva i apokaliptične literature.

 

Postoji hitna potreba da se religiozni ljudi uključe u lično istraživanje Svetog Pisma bez ograničenja nametnutog onim što vera trenutno tako spremno prihvata "kao veru". Moramo biti dovoljno iskreni da priznamo da većinsko mišljenje ne mora biti automatski ispravno i da tradicija, ukoliko se prihvati nekritički, može dospeti daleko u sakrivanju prvobitne vere koju su propovedali Isus i apostoli. Može se desiti da treba ozbiljno da shvatimo primebu Canon H.L. Goudge-a kada je pisao o katastrofi koja se dogodila "kada su grčki i rimski, umesto hebrejskih umova počeli da dominiraju crkvom." To je bila "katastrofa doktrine i prakse", po Canon Goudge-u, "od koje se crkva nikada nije oporavila."[28] Obnova može početi tek kada se obrati dužna pažnja na Jovanovo upozorenje da "ne postoji veća greška od poricanja Isusovog Mesijanstva" (1. Jovanova 2:22).[29] Isus mora biti proglašen Mesijom, u punom biblijskom smislu tog izražajnog izraza.

 

---

1. Isus nikada nije porekao da će predskazanu teokratiju jednog dana uspostaviti on kao Mesija. Gubitak istine o budućem mesijanskom Carstvu iz teologije je takođe podrazumeva gubitak buduće zajedničke vlasti Isusa i verne crkve. Stoga je cilj hrišćanstva nestao.