Jovan, preegzistencija i Trojstvo
- Detalji
- Anthony Buzzard
"Jovanov jasan dokaz je to što je Isus odbio da tvrdi da je Bog" - Professor J.A.T. Robinson
Neko je izbrojao da zamenice u jednini u hebrejskoj Bibliji označavaju Boga nekoliko desetina hiljada puta.[1] Svaka od njih je dokaz da je Bog jedna osoba, a ne množina osoba. Standardna je jezička činjenica, kojoj niko neće protivrečiti, da lična zamenica u jednini označava jednu osobu.
Proces kojim je Bog Izraela postao Trojstvo govori o neuspehu mnogobožaca da prodru u dubinu jevrejskog monoteizma i tendenciji da pomešaju paganizam sa Svetim Pismom. Ogromni napori su učinjeni da se Bog Izraela pretvori u više osoba. "Znaci" koji ukazuju na Trojstvo su pronalaženi na najneverovatnijim mestima, kao na primer "svet, svet, svet" iz Isaijine vizije (Isaija 6:3). Mnogi zasupnici Trojstva sada napuštaju napore da pronađu svoje učenje u Hebrejskoj Bibliji. Mnogo nepotrebnih napora bi bilo ušteđeno da je obraćena pažnja na Isusove i Pavlove jednostavne verske izjave. Nepobitna je činjenica da se Isus slagao sa unitarnom verom Izraela (Marko 12:29) i da je Pavle definisao Jednog Boga kao jednu osobu. U pasusu koji namerno poredi hrišćanstvo sa paganizmom, Pavle opisuje Jednog Boga kao brojno jednog, za razliku od mnogo neznabožačkih bogova. Kada sažmemo podatke koje nam daje Pavle u četvrtom i šestom stihu 1. Korinćanima 8, pronalazimo sledeće učenje: "Ne postoji drugi Bog osim jednog Boga, Oca." To je Pavlov, netrojstveni, pogled na Boga.
Komentar Johna Miltona, istaknutog britanskog pesnika, teologa i aktivnog protivnika Trojstva, potvrđuje naš stav: "Ovde (1. Korinćanima 8:4, 6) `nema drugog Boga osim jednog` isključuje postojanje ne samo svih drugih suština, već i svih drugih osoba uopšte; eksplicitno je rečeno u šestom stihu `imamo samo jednog Boga Oca`; stoga, ne postoji druga osoba osim jedne.[2]
Začuđujuće je da zastupnici Trojstva nisu zadovoljni ovim jasnim i jednostavnim definicijama Boga. Izgleda iskrivljeno napuštati učenje koje ne samo da je pripadalo autorima Starog Zaveta, već i samom Isusu. Promena u mišljenju je nesumnjiva. Bitna imena u teologiji su osetili da je strani uticaj iskrivio prvobitnu veru. C. H. Dodd je primetio da "su Jevreji u živoj tradiciji sačuvali elemente proročkih ideala koji su u početku pripadali hrišćanstvu, ali su ih zaklonili grčka metafizika i rimski zakon."[3]
Na isti problem aludira Albert Schweitzer: "Veliki, i još uvek nerešen, zadatak sa kojim su suočeni oni koji su uključeni u istorijsko proučavanje primitivnog hrišćanstva je objašnjenje kako se Isusovo učenje razvilo u ranu grčku teologiju."[4]
Sukob sa Jevanđeljem po Jovanu
Naši prevodi Jovana 1:1-4 naizgled komplikuju jednostavno veličanstvo vere u Jednog Boga Izraela, podižući neželjenu barijeru između hrišćanstva, judaizma i islama. Čuveni prevodilac Engleske Biblije, William Tyndale, nije bio tako siguran da je Jovanova "reč" potpuni ekvivalent večnog Hista. On prevodi poznate stihove: "U početku beše reč (malim slovom), i reč beše u Boga, i Bog beše reč... Sve je kroz nju postalo... U njoj beše život."[5] Izgleda čudno da je dozvoljeno da Jovan 1:1-4, nekoliko Jovanovih stihova i još nekoliko Novozavetnih pasusa nadjačaju konstantne i masivne biblijske dokaze unitarnog monoteizma. Jedinstvo Boga su neumorno branili sveštenici i proroci i sam Isus, koji je vatreni zastupnik ovog dela jevrejskog nasleđa kao i svaki od njegovih zemljaka.
Ovo poglavlje je posvećeno diskusiji o pitanjima koje postavlja Jovanovo predstavljanje ličnosti Isusa. Jovanov bogati portret Isusa ne uključuje naznake da je Sin Božji večno božansko biće i član Trojstva. Negovani pogled na Isusa kao nestvorenog i jednakog sa Ocem ne potiče iz Svetog Pisma; stvoren je kroz postbiblijsku tradiciju. Pokušaji da se u Jevanđelje po Jovanu ukoreni ideja o preegzistenciji uključuje iskrivljenje Jovanove namere. Pravilno protumačeno, delo voljenog apostola je u harmoniji sa sinoptičkom prezentacijom Isusa kao jednistvenog ljudskog bića koje je začeto natprirodnim putem.
Jovan ne predstavlja Isusa kao večnog člana Trojnog Boga, već kao ispunjenje Božjeg večnog plana za dovođenje Mesije. Stoga, za Jovana, kao i za Pavla, Isus je večan u umu i Božjoj nameri, pre nego što je doslovno bezvremeno biće. Iako je u velikoj meri izgubljen u metežu doktrinarnih promena, kroz koje je crkva prolazila od drugog veka, ovaj neortodoksni portret Isusa je imao svoje pristalice u vekovima posle pisanja Novog Zaveta. Ponovo se pojavljivao u važnim trenucima u crkvenoj istoriji, kao među poljskim Anabaptistima u 16. veku. Savremena hristološka diskusija se okreće oko istog pitanja prirode preegzistencije. Tradicionalni pojam preegzistencije je destruktivan po pravu ljudskost Isusa i umanjuje neka čuda koja je on počinio u naše ime. Takođe stvara ceo problem Trojstva u koje mnogi veruju samo zato što se to od njih očekuje. Povratak biblijskoj hristologiji će značiti obnovu Isusovog mesijanstva, koje je toliko dugo bilo pomračeno i omalovažavano postbiblijskim razvojem hristologije.
Problemi sa pojmom doslovne preegzistencije
Veoma često pominjana ideja da je Isus bio živ pre svog začeća pokreće veliki broj pitanja o njegovoj prirodi. Da li je moguće biti ljudsko biće u bilo kom značajnom smislu ako neko ne potiče iz utrobe svoje majke? Grupa vodećih naučnika misli da to nije moguće. "Možemo imati ljudskost (Hrista) bez preegzistencije, i možemo imati preegzistenciju bez ljudskosti. Apsolutno ne postoji mogućnost da imamo oba."[6] Anđeli spadaju u kategoriju koja je različita od ljudskih bića upravo zbog njihovog porekla van sistema ljudskog razmnožavanja. Ukoliko je Sin Božji zaista bio biće koje je izmenilo sebe (ili ga je izmenio Bog) kako bi ušao u ljudsku rasu kroz Mariju, on svakako pripada kategoriji bića koja su veoma različita od ostatka ljudske rase.
Postoje i druga razmišljanja. Mesija je, po Svetom Pismu, trebao da bude potomak Davida,[7] Avrama (Gal. 3:16), i semena žene (1. knj. Mojsijeva 3:15). Pavle stalno razmišlja o Hristu kao o poslednjem Adamu (čoveku). Ukoliko je kao osoba postojao pre svog začeća, u kom smislu je on - stvarna osoba - ljudsko biće i potomak Davida i Avrama? Da li Sveto Pismo stvarno stavlja Isusa u klasu bića čije je poreklo van ljudske vrste? Naš stav je da se dokazi koji se često citiraju iz Biblije, uglavnom iz Jevanđelja po Jovanu, za verovanje u bukvalnu preegzistenciju Mesije ne mogu održati kada ih podrobnije ispitamo. Mi smatramo da se ta ideja morala roditi pre traženja dokaza u Svetom Pismu, a onda na taj način tumačila Biblija. U našim standardnim prevodima postoji jaka tendencija, zbog predrasuda ortodoksije, koja nas ohrabruje da Novi Zavet čitamo iz perspektive obojene kasnijom dogmom. Ista tendencija uzrokuje da teolozi prikazuju Apostole, čak i posle pentekosta, kao "primitivne" vernike dok se bore za Trojstveno učenje postbiblijskih crkvenih sabora.
Da li se Jovan razlikuje od Mateje, Marka i Luke po pitanju preegzistencije?
Kako bismo imali pozadinu za proučavanje Jevanđelja po Jovanu, od vitalnog je značaja da imamo na umu činjenice o Isusovom poreklu koje su predstavljene u sinoptičkim jevanđeljima (Mateja, Marko, Luka). Lukina namera je bila da Teofilu Velikom prikaže hrišćanske istine zbog kojih je ovaj drugi postao vernik: "Da poznaš temelj onih reči kojima si se naučio" (Luka 1:4). Retki su čak i pokušali da pretpostave da je Luka u svoj portret Isusa ubacio i jednu reč koja navodi na zaključak da je Isus bio bilo šta osim ljudskog bića, natprirodno začetog, koje nastaje po prvi put u trenutku začeća. Isto se može reći i za Mateju i Marka i o predstavljanju Isusa u knjizi Dela apostolskih. I teolozi i istoričari se slažu oko toga: "U sinoptičkim Jevanđeljima ne postoji direktna izjava o Hristovoj preegzistenciji... Oni nigde ne navode preegzistenciju."[8]
Mi imamo hristologiju sinoptičkih Jevanđelja, i ne može se osnovano tvrditi da nam ona daju i najmanjeg razloga za odstupanje od ideje Mesije koji je potpuno čovek. Ideja o preegzistenciji je potpuno izvan sinoptičkog viđenja. Ništa ne može ovo pokazati jasnije od opisa Isusovog natprirodnog rođenja. Sve što ga izdiže iznad ljudi - iako ga ne lišava čiste ljudskostikao osobe - je pneuma hagion (Sveti Duh), koji je izvršio njegovo začeće... Sinoptička hristologija je značajno utemeljena na pojmu Mesije, određenog i začetog kao huios theou (Sin Božji); i sve ostalo što proizilazi iz tog pojma se oslanja na istu pretpostavku potpuno ljudske prirode.[9]
Preegzistencija ne pripada primarnim podacima hrišćanske vere o istorijskom i uzvišenom Isusu ali je implikacijate vere (potrebno je više čvrstih dokaza umesto implikacija). Ona nije deo primitivne doktrine zabeležene u uvodnim pasusima Dela apostolskih. U Delima se ne pojavljuje pomisao da je njegovo poreklo transcedentno kao njegova sudbina - nema ni naznaka preegzistencije. Hristovo mesto u večnosti je u planu i mudrosti Oca.[10]
Što je još značajnije, u Petrovoj prvoj poslanici je iznešeno mišljenje da je Isus pre svog rođenja postojao samo kao Božja zamisao. Na kraju njegove karijere on nije primenio svoje mišljenje izraženo u ranijim govorima u Delima: "(Isus) je određen još pre 1. knj. Mojsijeve sveta, a javio se u poslednja vremena vas radi" (1. Petrova 1:20). E.G. Selwyn ispravno primećuje: "Nemamo prava da kažemo da je (Petar) bio upoznat sa idejom o Hristovoj preegzistenciji... Ova ideja se ne mora nužno podrazumevati u opisu Hrista kao `predodređenog pre stvaranja sveta`, budući da su hrišćani takođe predodređeni od strane Boga."[11]
Svi verni su slično "predodređeni" (1. Petrova 1:2), ali to očigledo ne označava njihovu preegzistenciju. Ukoliko Petar nije mislio da je Isus postojao pre svog rođenja, onda ovaj vodeći Apostol nije verovao u Trojstvo.
Profesor duhovne istorije koji je pitanje podrobno ispitao, nije našao dokaze o Isusovoj preegzistenciji u Mateju, Marku i Luki:
Jasno je da je Isus, čiji je um vezan za proroke, izveo svoj mesijanski koncept iz čisto hebrejskih izvora. Dok je mesijanska misija ukorenjena u proročanstvu, za šta je sam Isus svedok, ne izgleda kao da je on tvrdio ili sebi pripisivao prezemaljsku egzisteciju... Po onome što Mateja i Luka govore o njegovom poreklu, on je božanski stvoren. Ali on nije postojao pre toga. On je predstavljen da je nastao u utrobi device začećem putem Svetog Duha... Niko ne može razumno tvrditi, po verzijama njegovog čudesnog 1. knj. Mojsijeve koje daju Mateja i Luka, da je Isus postojao pre ovog božanskog čina stvaranja... Niti postoji bilo koja eksplicitna indikacija u njegovim izjavama da je bio svestan sopstvene preegzistencije. Stoga, u sinoptičkim Jevanđeljima nemamo posla sa večnim bićem, koje je uzelo ljudski oblik, već sa onim koje, iako je božanski podareno uzvišenim zanimanjem i sudbinom, u potpunosti podleže uslovima ljudskog postojanja od rođenja do smrti.[12]
Niko neće sumnjati u temeljnost sa kojom je Raymond Brown ispitao priče o rođenju Mesije. On takođe smatra da ni Mateja ni Luka nisu verovali da je Isus postojao pre svog rođenja.
Činjenica da Matej može da govori o Isusu kao o "začetom" (pasiv od gennan) u 1:16, 20 pokazuje da je za njega začeće posredstvom Svetog Duha postajanje Sina Božjeg... Jasno je da božanski sin nije usvojen, ali ne postoje naznake o inkarnaciji u telo nekoga ko je bio sa Bogom.[13]
U istom radu on kaže: "U komentaru ću naglasiti da Mateja i Luka ne pokazuju nikakvo znanje o preegzistenciji; izgleda da je za njih začeće označavalo postajanje Sina Božjeg."[14]
Ovo zapanjujuće priznanje od poštovanog naučnika potvrđuje činjenicu da se doktrina inkarnacije ne nalazi u Jevanđeljima po Mateji i Luki. Isto važi i za Jevanđelje po Marku. Brown primećuje da su ovo čudne činjenice za teologe obrazovane po tradicionalnim verovanjima u večnog sina:
Lyonnet, L 'Annonciation,[15] ističe da je ovo (odsustvo svih naznaka preegzistencije kod Luke) posramilo mnoge ortodoksne teologe, budući da u hristologiji preegzistencije, začećem putem Svetog Duha u Marijinoj utrobi ne nastaje Božji Sin. Izgleda da Luka nije svestan postojanja ovakve hristologije; začeće je za njega kauzalno povezano sa božanskim sinom.[16]
Neverovatno je da tradicionalno hrišćanstvo, bez obzira, insistira na tome da je Isus postojao pre svog začeća kao Sin Božji i drugi član Svetog Trojstva. Ovaj koncept se, međutim, ne može pronaći kod Mateje i Luke. Obojica nam predstavljaju Isusa koji je počeo da postoji kada je začet u Mariji putem moći Svetog Duha. Lukina poruka je jasna: Natprirodnim činom Boga, koji je uticao na Mariju, je nastao Sin Božji. Niko ko čita Lukine reči ne može zamisliti da je ta osoba bila Sin Božji pre čuda koje je Bog izeo nad Marijom. Lukin Isus nastaje, kao i svako drugo ljudsko biće, u utrobi svoje majke: "zatrudnećeš, i rodićeš Sina... Duh Sveti doći će na tebe, i sila Najvišeg oseniće te; zato i ono što će se roditi biće sveto, i nazvaće se Sin Božji."(Luka 1:31, 35).
Ovaj ključni tekst ne pruža dokaze za razmišljanje da je Isus postojao pre svog rođenja. Za Luku, Sin Božji je stvoren oko 3 god. p.n.e. a ne u večnosti. Mateja se u potpunosti slaže sa Lukom. On izjavljuje da je Isus "sin Davida, Avramovog sina" (Matej 1:1), kaji je čudotvorno začet u Mariji pod uticajem Svetog Duha (Matej 1:18, 20).
Tradicionalna ortodoksna učenja se u velikoj meri oslanjaju da tekstove u Jevanđelju po Jovanu (Jovan 17:5; 8:58). Oni navodno treba da pokažu da poreklo Isusa nije u utrobi Marije već u večnosti, i da je on zaista svestan svog prezemaljskog postojanja sa Ocem. Da li ovi stihovi zaista mogu podneti teret ovakve zapanjujuće pretpostavke, koja stavlja Jovanovog isusa u klasu koja je potpuno drugačija od one iz sinoptičkih jevanđelja? Ili postoji drugačiji način čitanja Jovana koji njegovo svedočanstvo dovodi u harmoniju sa ostalim jevanđeljima? To pitanje se pojavljivalo tokom hrišćanske istorije, naročito u radovima (između ostalih) koje su napisani Paul of Sarnosata (200-275), Photinus (300-376), Anabaptista Adam Pastor (1500-1570), Michael Servetus (1511-1553), poljski Anabaptista, englez John Biddle (1615-1662), i naučnici protivnici Trojstva u Americi, Britaniji i Nemačkoj u devetnaestom veku i skorije na Kembridžu. Izjava Maurice Wiles-a potvrđuje ono što je dugo ubeđenje manjinske grupe vernika:
U okviru hrišćanske tradicije, Novi Zavet se već dugo čita kroz prizmu kasnijih sabornih učenja... Priča o Isusu kao o Sinu Božjem je imala veoma drugačiju konotaciju u prvom veku od one koju je dobila posle Nikeje. Priču o Isusovoj preegzistenciji (i Svetom Pismu) treba u većini, a možda i u svim slučajevima, razumeti po analogiji sa preegzistencijom Tore, kao prikazivanje večne božanske promisli koja se sprovodi kroz njega, umesto preegzistencije potpuno lične prirode.[17]
Problem zastupnika Trojstva je što glavnu podršku moraju tražiti od Jovana uz rizik protivrečnosti sa Matejom i Lukom.[18] Međutim, postoji drugi način čitanja Jevanđelja po Jovanu - način koji ga usklađuje sa ostalim piscima jevanđelja. Da se Mateja i Jovan slažu oko toga ko je bio Isus pokazuje jednostavna činjenica: Matej 16:16, 18 prikazuje Isusa i čini verovanje da je on Mesija bazom hrišćanske vere. Jovan 20:31 naglašava Jovanov cilj pisanja jevanđelja. Pokazivanje potpuno iste istine, da je Isus Hrist Božji Sin.
Reč u Jovanovom prologu
Skorašnji komentari na temu Jevanđelja po Jovanu govore da, uprkos dugoj tradiciji činjenja suprotnog, izraz "reč" u poznatom Jovanovom prologu ne treba tumačiti kao da se odnosi na Sina Božjeg pre njegovog rođenja. Naši prevodi sugerišu verovanje u tradicionalnu doktrinu pisanjem velikog početnog slova u "Reč". Ali šta je postalo telo u Jovanu 1:14? Da li je to večna osoba? Ili je to samoekspresivno delovanje Boga, Njegov večni plan? Plan se može otelotvoriti, na primer, kada se dizajn iz glave arhitekte realizuje u obliku kuće. Ono što je prethodilo vidljivim ciglama i malteru je namera u umu arhitekte. Stoga je u redu da čitamo Jovana 1:1-3 kao: "U početku beše kreativna namera Boga";[19] "bila je sa Bogom i potpuno je izražavala Boga (theos)"[20] (kao što je i mudrost bila sa Bogom pre stvaranja, Provo 8:30) "Sve stvari su nastale kroz nju." Ovo korišćenje "reči" odlično odgovara Starom Zavetu: "Tako će biti reč moja kad izađe iz mojih usta: neće se vratiti k meni prazna, nego će učiniti šta mi je drago, i srećno će svršiti na šta je pošaljem" (Isaija 55: 11).[21] Isus je ta reč izražena kao ljudsko biće - poslednja Božja reč svetu, Sin kroz koga je Bog govorio na kraju tih dana (Jevrejima 1:1, 2). Značajno je što pisac Poslanice Jevrejima stavlja sina "u posledak dana ovih", kao božanskog posrednika koji dolazi posle proroka. On ga ne postavlja u večnost, ali razmišlja o Sinu kao o istorijskom Hristu.
Dvosmislenost grčkog (dia autou, "kroz to" ili "kroz njega," Jovan 1:3) omogućava postojanje nelične reči pre Isusovog rođenja. Neličnost reči nagoveštava Jovanovo sopstveno tumačenje Jovana 1:1 u 1. sab. posl. sv.ap. Jovana 1:2. Upravo je nelični "život večni" koji je bio "u Oca" (pros ton theon, 1. Jovanova 1:2; "reč" koja je bila pros ton theon), odnosno, obećanje večnog života koje će biti ispunjeno kroz Isusa. Izgleda da Petar oslikava potpuno istu ideju kada opisuje Isusa kao jagnje Božje koji je "određen još pre 1. knj. Mojsijeve sveta, a javio se u poslednja vremena" (1. sab. posl. sv.ap. Petra 1:20). Samo nekoliko stihova ranije, on upotrebljava isti koncept predviđanja kada govori o Božjem planu da pozove hrišćane u spasenje (1. Petrova 1:2). Bog je znao one koje će kasnije pozvati, ali oni nisu doslovno večni. Petrova primena ovog koncepta na Isusa u 20. stihu ukazuje na "idealnu preegzistenciju" u večnoj Božjoj mudrosti, a ne na stvarno postojanje u drugoj dimenziji pre svog rođenja kao ljudskog bića. Postoji interesantna paralela u knjizi Otkrovenja, gde sve "jeste i stvoreno je." (Otkr. 4: 11). Mounce komentariše da "ova neobična fraza sugeriše da su sve stvari koje postoje, prvo postojale u večnoj volji Boga i kroz Njegovu volju su stvarno nastale u vreme koje je On odredio."[22]
Komentatori zastupnici Trojstva priznaju da ne postoji ubedljiv razlog da verujemo da su prvobitni čitaoci Jovanovog prologa mislili da je "reč" Sin koji je imao doslovnu preegzistenciju kao osoba: Do Jovana 1:4 ("reč postade telo"), "bi bilo vrlo moguće za čitaoca da Reč protumači kao neki vrhovni kosmički princip ili slično".[23] Malo je poznato da su engleski prevodioci Jovana 1:2 pre Verzije Kralja Džejmsa reč opisivali sa "to", a ne sa "on". Ovu činjenicu je naglasio James Dunn. U svojoj iscrpnoj analizi tradicionalne doktrine inkarnacije, on tvrdi da, van Jevanđelja po Jovanu, ne postoji doktrina doslovne preegzistencije. Dunn, međutim, daje važno tvrđenje da pre Jovana 1:14, nema potrebe razmišljati o "reči" kao o drugoj osobi koja je sa Ocem. O Jovanu 1:1 on kaže:
Iz naše dosadašnje analize (Jovana 1:1-14) se pojavljuje zaključak da jedino sa stihom 14 ("reč postade telo") možemo početi da govorimo o ličnom Logosu. Stih koristi vrlo neličan jezik (postade telo), ali ni jedan hrišćanin ovde neće propustiti da se to odnosi na Isusa - reč nije postala uopšteno telo, već Isus Hrist. Pre stiha 14 se nalazimo u istom domenu prehrišćanske priče o Mudrosti i Logosu, istog jezika i ideja koje nalazimo kod Phila, gde kako smo videli, imamo posla sa personifikacijama, a ne sa osobama, personifikovanim delima Boga, a ne sa Božanskim bićem kao takvim. Poenta je iskrivljena činjenicom da moramo da prevodimo Logos u muškom rodu kao "on" kroz celu pesmu. Ali ako Logos, umesto toga, prevedemo kao "Božju izjavu", postaje jasnije da se u pesmi o Logosu iz stihova 1-13 ne mora razmišljati kao o božanskom biću. Drugim rečima, revolucionarni značaj stiha 14 može lako biti da ne označava samo prelazak iz preegzistencije u inkarnaciju, već takođe prelazak iz nelične personifikacije u stvarnu osobu.[24]
Ali zašto mi "moramo da prevedemo" logos u muškom rodu sa "on"? Samo da bismo podržali tradicionalnu interpretaciju Jovanovog prologa. Ukoliko se logos smatra "Božjim planom", a ne Sinom koji je živeo pre svog rođenja, uklanja se značajna potpora strukture tradicionalnog pogleda na preegzistenciju i Trojstvo u Jevanđelju po Jovanu.
Još jedan pogled na Jovana 1:1
Da li je trenutni prevod Jovana 1:1 zaista prevod, ukoliko pod prevođenjem podrazumevamo prenošenje originala u smisleni ekvivalent na ciljanom jeziku? Da li fraza "Reč beše u Boga" ima bilo kakvo značenje na Engleskom jeziku? Kada je poslednji put Vaša reč bila "u Vas"? Mi smatramo da sadašnja standardna tumačenja, iako su doslovno tačna, jednostavno imaju za cilj da se čitalac oseća dobro sa primljenom ortodoksnom hristologijom večnog Sina koji poprima ljudsku prirodu. Veliko početno slovo u "Reči" odmah sugeriše večnu osobu. A mnogim čitaocima (11 miliona primeraka u celom svetu na mnogim jezicima) je ponuđeno parafrazirajne kao što je Good News Bible: "Pre svega što je postojalo, bio je Hrist, sa Bogom. On je uvek bio živ i sam je Bog. On je stvorio sve što postoji. Ne postoji ništa što On nije stvorio."[25] Čitaočeva ortodoksija je još više potvrđena. Ali rimokatolički naučnik Karl Josef Kuschel, u svom skorašnjem obimnom proučavanju pitanja porekla Hrista pita: "Zašto instinktivno čitamo: `U početku beše Sin, i Sin beše u Boga`?"[26]
Nama se čini da istraživanje treba da počnemo u Hebrejskoj Bibliji, ukoliko želimo da shvatimo Jovanovu nameru u prologu. Kao što mi je profesor rekao na seminaru, "Ukoliko pogrešno shvatiš Stari Zavet, pogrešno ćeš shvatiti Novi Zavet." Zapanjujuće je da ni jedno pojavljivanje hebrejske reči davar (reč) koja odgovara Jovanovoj grčkoj reči logos pruža bilo kakav dokaz da "u početku beše reč" označava osobu, a još manje da označava večnu drugu božansku osobu, Sina Božjeg, koji je pored Boga iz izraelske vere. Davar u Starom Zavetu znači "reč", "sadržaj", često "obećanje" ili "nameru", ali nikada osobu. Stalno pojavljivanje velikog početnog slova "R" je neopravdano. Jovan nije imao nameru da kaže da je preegzistentna reč bila druga posebna osoba pre nego što se otelotvorila u Mesiji.
Zašto onda Jovan ne bi govorio da je Božja kreativna aktivnost, Njegova reč mudrosti, bila "sa Njim" kao što je mudrost bila "sa (para) Njim" u Knjizi izreka 8:30 (LXX)? Knjiga izreka 8, u stvari, ima zapanjujuće paralele sa onim što Jovan kasnije govori o Isusu. Život se nalazi u rečima Isusovim (Jovan 6:63), kao što se nalazi i Mudrost. Mudrost viče kao i Isus (Jovan 12:44), kada poziva ljude da čuju njegovo učenje. Ono što se pripisuje Mudrosti u Knjizi izreka se na drugom mestu pripisuje Bogu (Jov 12:13-16).
Značajno je da Jovan uvek koristi predlog para (sa) da izrazi bliskost jedne osobe drugoj (1:39; 4:40; 8:38, itd.). Ipak, u prologu koristi pros (sa), čime sugeriše da "reč" nije namenjena da označi osobu koja je sa Bogom. Prvi Jovanov stih je takođe podsetnik na ono što Mudrost govori u Ecclesiasticus 24:9: "Bog me je stvorio od početka pre sveta". To je dobar dokaz da hebrejski predlozi im ili et koji znače "sa" mogu opisati odnos između osobe i onoga što je u njenom srcu ili umu. Evo nekih zanimljivih primera korišćenja hebrejskih predloga im i et iz Hebrejske Biblije:
"Ja, sam = u nečijoj svesti, bilo znanju, pamćenju ili nameri":[27]
4. Mojsijeva 14:24: "u kome beše drugi duh" (u njegovom umu)
1. Carevima 11: 11: "Što se to nađe na tebi (Solomonu)" (šta ti želiš)
1. Dnevnika 28:12: "I sliku od svega što beše smislio" (u njegovom umu)
Jov 10:13: "znam da je u Tebe" (paralela sa "skriveno u tvom srcu"; "u tvom umu" NIV, "znam da je to tvoja namera" NASV)
Jov 15:9 "što ne bi bilo u nas" (mi to ne razumemo)
Jov 23:10: "On zna put moj" (put moje svesti)
Jov 23:14: "I izvršiće šta je naumio za me; i toga ima u Njega mnogo." (on ima mnogo tavih namera); LXX: "On je umislio stvar i uradio je".
Jov 27:11: "kako je u Svemogućeg ne tajim." (Njegove namere)
Psalmi 50:11: "krasota poljska preda mnom je" (poznata mi je, u mojim mislima)
Psalmi 73:23: "Ali sam svagda kod Tebe" (u tvojim mislima)
Et: "rečeno je da je san o Jahvinoj reči sa prorokom."[28]
1. Mojsijeva 40: 14: "Ali nemoj zaboraviti mene kad budeš u dobru" ("zapamti me u sebi"). (Reč je bila on što je Bog imao na umu.)
2. Carevima 3:12: "U njega je reč Gospodnja" (2. sab. posl. sv. ap. Jovana 2 "istinu koja u nama stoji i biće s nama doveka"; Gal. 2:5: "da istina jevanđelja ostane među nama.")
Isaija 59:12: "Jer su prestupi naši kod nas" (naše znanje, prisutno u našem umu). (Jovan 17:5 slava koji je Isus imao kod Boga - prisutnu u Božjem umu kao njegova namera).
Jeremija 12:3: "Okušao si srce moje kako je prema Tebi" ("iskušao si moje srce")
Jeremija 23:28: "Prorok u kome je san" (Prorok koji je sanjao) Jeremija 27:18: "ako je reč Gospodnja u njih"
Jov 14:5: "Izmereni su dani njegovi, broj meseca njegovih u Tebe je" (poznat tebi)
Provo 2: 1: "Čuvaj moje zapovesti u sebi" (= kod sebe) Provo 11 :2: "Mudrost je u skromnih".
Imajući u vidu ovu hebrejsku pozadinu mi predlažemo sledeći prevod Jovana 1: 1,14: "U početku Bog je imao Plan i Plan je bio Božja odluka i Plan je potpuno odražavao Božji um, i Plan je otelotvoren u Čoveku Mesiji, Isusu."
Jovanova namera
Jovan se u svom prologu suprotstavlja gnostočkim tendencijama ka dualnoj ili pluralnoj ideji Boga. Gnostički hrišćani su verovali da je neizrecivi i nedodirljivi Bog, koji je bio udaljen od svoje kreacije -komunicirao sa ovim svetom- putem manje božanskih figura - "aiona" ili pojedinačnih manje božanskih figura (različiti gnostički sistemi se razlikuju po ovom pitanju). Justin Mučenik, koji sigurno nije imao nikakve tendencije ka gnosticizmu, svejedno nema nikakvih sumnji kada se govori o večnom Sinu koji je "aritmetički drugi Bog", koji međutim nije večan kao Sin u razvijenom Trojstvenom smislu, već večan kao Sin koji stupa na scenu u trenutku, ili neposredno, pre stvaranja iz 1. knj. Mojsijeve. Justin utire put koji je stran novom Zavetu kada vidi Sina Božjeg aktivnog u vreme Starog Zaveta kao anđela Gospodnjeg.
Sredinom drugog veka Justin je napisao dela Apology i Dialogue u kojima se uticaj filozofije na hrišćanstvo pokazuje u punoj snazi... On stvara vezu između paganskih oblika filozofije, most preko koga prvo prelazi na teritoriju drugog... (Hrišćanstvo) se našlo u helenskom judaizmu u Aleksandriji zbog koga je, istovremeno se držeći hrišćanskih i hebrejskih otkrovenja, moglo usvojiti filozofske misli i poprimiti filozofske koncepte tog doba.[29]
Tertullian, koji je poznat kao otac latinskog hrišćanstva, kao i Justin, prepoznaje drugo božansko biće koje je stvorio Otac.[30] Ova hristologija, koja ima zloslutnu naklonost prema gnostičkom dualizmu, se nije mogla razviti ukoliko nije prvo pretpostavljeno da je Jovan mislio da je Sin, koji je proizašao iz Božje reči mudrosti, postojao od početka. Javnost nastavlja da se u mnogome oslanja na Jovana 1:1 u pogledu doktrine ravnopravnog Hristovog božanstva. Ali šta bi bilo da su obrazovani na bilo kome od osam engleskih prevoda koji su prethodili izdavanju Verzije Kralja Džejmsa 1611. godine?[31]
Još jedna linija za istraživanje Jovanovog značenja je vanbiblijska literatura judaizma. U kumranskom Manual of Discipline saznajemo da "je sve nastalo putem Božje mudrosti; i on sve čini svojom voljom; i bez njega ništa ne može biti." Ovo je sigurno eho Jovanovog "Sve je kroz Nju postalo, i bez Nje ništa nije postalo što je postalo." (1:3). U I QS iii 15 čitamo: "Iz Božje mudrosti nastaje sve što jeste i što će biti", a u Apocrypha, "O Bože koji si stvorio sve stvari na Tvom svetu" (Mudrost 9:1) i opet u Sirach 42:15: "Sada vidim delo Gospoda, i proglašavam sve što sam video: u rečima Gospodnjim su Njegova dela". U Odama Solomonu, saznajemo da "svetovi su stvoreni rečju Božjom" i "pomišlju njegovog srca" (16: 19).
Sigurno smo u atmosferi Boga koji je rekao i to je bilo učinjeno u 1. knj. Mojsijevoj 1 i Jovanu 1:1 kada saznajemo više o samoekspresivnoj i kreativnoj aktivnosti koja je postala Isus. Stoga je Isus ono što je postalo od reči. Verujem da bi mnogi naučnici došli do sličnog tumačenja kada ne bi bili pod ograničenjima koje im nameće ortodoksija. Veoma je zanimljivo šta je, na primer, veliki F.F. Bruce, zapanjujuće, napisao o Jovanu 1:1 i problemu Hristove preegzistencije: "Po pitanju preegzistencije, nju u najmanju ruku možemo prihvatiti kao preegzistenciju večne reči mudrosti Boga koja (ko?) je otelotvorena u Isusu. Ali nije jasno da li je bilo koji pisac Novog Zaveta verovao u postojanje ove posebne svesti kao druge Božanske osobe... Nisam toliko siguran da je Pavle u to verovao."[32] Da li se ovo naposletku uopšte razlikuje od jednostavne definicije koju nam nudi standardni leksikon Arndt i Gingrich-a? Oni o "reči" u Jovanu 1: 1 kažu: "Naša literatura pokazuje tragove načina razmišljanja, koji je bio široko rasprostranjen u savremenom sintetizmu, kao i u jevrejskoj mudrosti i Philu, a njegova najizraženija karakteristika koncept Logosa, nezavisne, personifikovane `Reči` (Božje)... Ova božanska `Reč` je uzela ljudski oblik istorijske osobe."[33] Veoma je uverljivo to što nam ovu definiciju nudi toliko prestižan autoritet. Primećujete da Arndt i Gingrich nisu ništa rekli o tome da reč označava Sina pre rođenja Isusa Oni misle da je "reč" u Jovanu 1:1 personifikacija, a ne osoba.
A opet, bez verovanja u tog drugog večnog Sina, u mnogim crkvenim krugovima, nije moguće kvalifikovati se kao istinski vernik! Kakav neverovatan paradoks. Situacija je drugačija na nivou akademskih biblijskih studija.
Koliki je, onda, ulog u termin "reč"? Da li je to večna osoba ili namera? Zagovornici Trojstva ponekad tvrde sledeće: 1) Reč je bila Bog; 2) Isus je bio Reč; 3) Dakle, Isus je Bog. Ove premise treba ispitati. Reč nije identična sa Bogom.[34] Ona se razlikuje od Boga u nekom smislu budući da je "sa Njim". Reč nije bila drugi bog. Ukoliko, dakle, Reč nije niti identična sa Bogom (kako bi mogla biti kada je "sa Bogom"?) niti je nezavisni Bog, fraza "Reč je bila u Boga" jedino može značiti, kao što ističe A.E Harvey, "da je reč izraz ili misao Boga" (cf. Wisdom 7:25-6), koja je na neki način božanska, odnosno Božja".[35]
Druga premisa, "Isus je bio Reč", ne mora značiti da je reč identična sa Isusom od večnosti. Isus je postao od reči. On je ekspresija reči od svog rođenja kao Božji Sin (Jovan 1:14). Reći da je Isus izraz Božje aktivnosti otkrovenja ni na koji način ne dokazuje da je Božji Sin večni član Trojstva.
Razmišljati kao Jevreji
Na celo pitanje preegzistenije u velikoj meri utiče način na koji čitamo biblijske izjave. Šta znači kada nešto "postoji" pre svog postojanja na zemlji? Da li je u pitanju predodređenost ili doslovna preegzistencija? Činjenica je da "kada Jevrejin želi da nešto označi kao predodređeno, on o tome govori kao da to već postoji na nebu".[36] Stoga u Kološanima 1:5 Pavle govori da je nada za hrišćansko nasleđe dolazećeg Carstva "ostavljena vama na nebesima". Nasleđe koje je obećano za našu budućnost postoji u večnosti kao Božji plan. Ono što je budućnost za nas, u ovom slučaju, je prošlost za Boga. Slično, misterija budućeg Carstva je skrivena kod Boga u Njegovim večnim namerama (Rimljanima 16:25). Znači, takođe i mudrost koja nam je sada data je određena pre sveta za našu slavu (1. Korinćanima 2:7-9). U skladu sa ovim načinom opisivanja Božjeg predodređivanja. Biblija čak može reći i da je Isus bio razapet pre nastanka sveta (Otkr. 13:8, KJV, RV). Za ono što je odlučeno se stoga može reći se već dogodilo u Božjim namerama, iako se sam događaj još nije desio. Ovaj važan biblijski princip se takođe pojavljuje u Pavlovom razmišljanju: "Bog zove ono što nije kao ono što jeste" (Rim. 4: 17, KJV). U ovom kontekstu se možemo pozvati na Isaka koji je bio stvaran u mislima i nameri Božjoj pre nego što je bio začet.[37] "Bog se odnosi prema... stvarima koje ne postoje... kao da postoje, zato što će uskoro postojati u skladu sa Njegovim namerama."[38] U istoj poslanici Pavle može reći da Bog proslavi vernike, što znači da je njihova buduća slava osigurana jer je Bog to odlučio (Rim. 8:30). Sveto Pismo 700 godina pre Isusovog rođenja najavljuje "Sin nam se dade" (Isaija 9:6). U savremenim verzijama su ovi glagoli u prošlom vremenu pravilno prevedeni u budućem - "sin će nam biti dat" - budući da se to ovde podrazumeva.[39] Pošteno je pitati zašto se ovo "prošlo vreme predskazanja" ili "namera" možda ne pominje u Jevanđelju po Jovanu.
Bez teškoća možemo prepoznati da se Božje obećanje da će Avramu dati zemlju odnosi na budućnost. A ipak je izraženo prošlim vremenom: "Semenu tvom dadoh zemlju ovu" (1. knj. Mojsijeva 15: 18). Soncino Commentary pravilno primećuje: "Božje obećanje je izraženo kao da je sve ispunjeno."[40] Prošlo vreme se ovde ne sme shvatiti doslovno, jer zemlja nije bila (i još uvek nije[41]) postala Avramova. Stephen jednostavno kaže: "Bog mu nije dao ni kvadratni metar ove zemlje da je nazove svojom, On je obećao da će mu je dati" (Dela 7:5). Očigledna protivrečnost između 1. knj. Mojsijeve 15:18 ("Dadoh") i Dela 7:5 ("Ne dade") se lako rešava prepoznavanjem "proročkog prošlog vremena" koje ukazuje na sigurnost budućeg ispunjenja zbog već donete odluke u Božjoj nameri. Slično, Bog dade zemlju Avramu i Isaku (1. Mojsijeva 35:12), iako je oni još nisu dobili.[42] Pretpostavićemo primenu ovog principa na jezik preegzistencije kod Jovana kada budemo tumačili Jovana 17:5 (u daljem tekstu). Ali, prvo treba da ispitamo drugi Jovanov tekst o "preegzistenciji".
Šta Jovan zaista kada kaže da Isus dolazi i da je poslat?
Oslanjajući se na predubeđenje da je Isus u Jevanđelju po Jovanu došao iz preljudskog postojanja u raju, čitaoci četvrtog jevanđelja tvrde de je Isusov "dolazak od Oca", "odvajanje od Oca" ili "slanje od Oca" jasan dokaz doktrine inkarnacije - da je Sin koji je postojao pre rođenja postao čovek. Međutim, isti jezik se koristi i za osobe za koje se ne tvrdi preegzistencija. Jovan Krstitelj je takođe "poslat od Boga" (Jovan 1:6). Nicodemus je mislio da je Isus učtelj koji je "došao" od Boga, ne misleći da je on već postojao, već samo da ga je Bog poslao (Jovan 3:2). Isus je "od Boga" (ek theou), ali će sledbenici takođe biti od Boga (ek theou), (Jovan 8:47). Na Jovanovom jeziku, lažni proroci "iziđoše" (exerchesthai) na svet (1. Jovanova 4:1), odnosno da propovedaju. Isus takođe tvrdi da je "došao" da propoveda jevanđelje o Carstvu (Marko 1:38). Marko nigde u svom jevanđelju ne pominje preegzistenciju, a u Lukinoj verziji se pominje da je isus "poslat" od Boga (Luka 4:43). "Dolaziti" i "biti poslat" su slični načini izražavanja tvrdnje da je Isus određen od Boga da bude Njegov poslanik, u tipično jevreskom smislu shaliach, ili ambasador, kome je data puna moć od onoga ko ga "šalje" sa porukom.[43]
Dunn ističe da su Mojsije i proroci poslati od Boga. "Očigledno je... da slanje (exapostellein) kada ga upotrebljava Bog ne govori ništa o poreklu ili mestu polaska onoga koji je poslat; samo naglašava božansko poreklo njegovog postavljenja, ali ne i onoga koji je postavljen."[44]
Tvrdnju svojim izjavama dalje potvrđuje Rengstorf. Njegovi komentari otkrivaju stalnu tendenciju izlagača da utkaju ideju o preegzistenciji u inače "nevine" biblijske termine: "Lingvistički ne postoje osnovi za tezu Zn (Zn GI. 199 Galatima 4:4, 6, kao i drugi znatno stariji komentatori) da u Galatima 4:4 ex u exapostellein znači da je pre slanja, onaj koji je poslan bio u prisustvu onoga ko ga je poslao".[45]
Isti oprez bi trebalo primeniti prilikom upotrebe exapostellein (poslati) u Jovanu. To samo po sebi na znači da je Sin postojao sa Ocem pre nego što je poslat.
Biti "poslat od Boga" znači biti određen za izvršavanje posebnog zadatka za Boga; a "stupiti na svet" znači pojaviti se u javnosti sa misijom. To nema nikakve veze sa postojanjem pre nečijeg rođenja. Jovan se, međutim, često čita sa pretpostavkom da je Isus doslovno poslat iz prezemaljskog postojanja u drugoj sferi. Slično, "silazak sa nebesa" ne mora podrazumevati prethodno postojanje na nebu u doslovnom smislu. U novozavetnom jeziku " Svaki dobri dar i svaki poklon savršeni odozgo je" (Jakov 1:17; 3:15), što ne znači da svaki dar silazi sa neba. Sveti grad će takođe sići sa neba (Otkr. 21:2). Ali ovo ne dokazuje da će se doslovno spustiti sa neba. Ovakav jezik oslikava dobro poznatu karakteristiku hebrejskog razmišljanja da su mnoge istaknute osobe ili stvari u Božjem planu "postojale" na nebu pre nego što su poslate na zemlju.[46]
Kada je Isus povukao paralelu između njegovog "silaska sa neba" (Jovan 6:33, 38, 50, 51, 58) i spuštanja mane sa neba (2. knj. Mojsijeva 6:4, 15; 4. knj. Mojsijeva 11:9, LXX), on nije rekao da je sišao. Sama mana nije doslovno prošla kroz nebesa od Božjeg trona do divljine. Ona se čudotvorno pojavila na zemlji. Isusov "silazak sa neba", stoga, znači da je on Božji čudotvorni dar čovečanstvu, isplaniran u Njegovoj večnoj mudrosti. Isus takođe "dolazi na svet", ali u Jovanovom jeziku svako ljudsko biće isto tako "dolazi na svet" (Jovan 1:9) što je izraz koji jednostavno označava rađanje. "Ti govoriš da sam ja car. Ja sam za to rođen, i zato dođoh na svet da svedočim istinu." (Jovan 18:37). Sinoptička verzija ove izreke nosi isto značenje, iako je jezik drugačiji. "treba mi propovediti jevanđelje o carstvu Božijem... jer sam na to poslan." (Luka 4:43; Marko 1:38).[47]
Isus pre Jovana
Jovan Krstitelj o Isusu govori da "pre mene beše" (Jovan 1:15). Mnogi čitaoci prirodno u ovim rečima pronalaze potvrdu svog verovanja da je Isus bio živ na nebu pre svog rođenja. Morris, međutim, pokazuje da se dvosmislena fraza "pre mene" može odnositi na superiornost položaja, pre nego vremenskog prioriteta. Stih se može prevesti "Moj sledbenik je preuzeo starešinstvo od mene, jer je on (uvek) bio pre mene, moj nadređeni." Iako komentar podržava ideju da je Isus postojao pre Jovana u vremenu, on priznaje da "neki shvataju da `pre` ne znači `pre u vremenu`, već `prvi po važnosti`, što daje značenje `on je moj poglavar`".[48] Na ovaj način Murray i Abbot razumeju ovaj stih.[49] Jovan 1:15,30 se ne može uzimati kao dokaz da je Isus postojao pre svog rođenja.
Jovan 3:13 i 6:62
Komentatori često audiraju na nejasnost u pogledu vremenskog redosleda u nekim izrekama iz Jevanđelja po Jovanu. Jovan takođe piše sa jakim osećajem za Božji plan. Isus često govori da se nešto "mora" desiti. Božanska nužnost upravlja misijom Božjeg poslanika.
U svojoj diskusiji sa Nikodimom, Isus naglašava potrebu za ponovnim rađanjem. "Valja vam se nanovo roditi" (Jovan 3:7). On je iznenađen što Nikodim, kao duhovni vođa Izraela (Jovan 3:10), ne zna za potrebu za ponovnim rađanjem. Isus i oni koji mu pripadaju svedoče o stvarima koje su videli (Jovan 3:11). Nikodimov nedostatak razumevanja "zemaljskog" navodi Isusa da pita kako će onda razumeti "nebesko" (Jovan 3:12). On zatim daje primer "nebeskog." Na svetlu konteksta to su stvari koje se moraju dogoditi po Božjem planu.[50] Kako bi ilustrovao svoj stav Isus kaže: " I niko se ne pope na nebo osim koji siđe s neba, Sin čovečiji koji je na nebu. I kao što Mojsije podiže zmiju u pustinji, tako treba Sin čovečiji da se podigne. Da nijedan koji Ga veruje ne pogine, nego da ima život večni" (Jovan 3:13-15).
Mnogo je diskutovano o Isusovoj zagonetnoj izjavi da "se niko ne pope na nebo, osim Sina čovečijeg". Ukoliko se ove reči uzmu kao Isusove reči, a ne kasniji Jovanov komentar, izgleda kao da Isus kaže da se sam popeo na nebo. Komentatori su zatečeni iznenađujućim korišćenjem prošlog vremena. "Prošlo vreme `pope` je neočekivano."[51]"Korišćenje prošlog vremena predstavlja teškoću, jer izgleda kao da se Sin čovečiji već popeo na nebo".[52]"Teškoća u ovom stihu leži u vremenu reči `pope`. Izgleda da se misli da se Sin čovečiji u trenutku govora već popeo na nebo."[53]Isus u ovom pasusu govori kao o Sinu čovečijem. Kao što je dobro poznatu, naziv potiče iz Danila 7:13 gde je, 550 godina pre rođenja Isusa, Danilo imao viziju Sina čovečijeg na nebu koji prima vlast nad svecima u budućem mesijanskom Carstvu: "Isus je za sebe upotrebio (naziv Sin čovečiji) kako bi pokazao da je on ispunjenje Danilove vizije... To je naziv koji je on posebno upotrebio, kada je svojim sledbenicima predskazivao da je Stradanje neizbežan i predodređeni problem njegovog javnog propovedanja."[54]
Sledeći tekstovi iz sinoptičkih jevanđelja ilustruju tvrđenje. U svakom slučaju Isus o sebi govori kao o Sinu čovečijem, u značenju "član ljudske rase" - kome je suđeno da pati, umre i da vaskrsne:
" I poče ih učiti da Sinu čovečjem valja mnogo postradati, i da će Ga okriviti... i da će Ga ubiti, i treći dan da će ustati." (Marko 8:31).
"Da će se Sin čovečji predati (suđeno je da će ga predati) u ruke ljudske, i ubiće Ga, i pošto Ga ubiju ustaće treći dan" (Marko 9:31).
"Sin čovečiji dakle ide kao što je pisano za Njega" (Matej 26:24).
Dva pasusa u Marku govore o Stradanju Sina čovečijeg po proročanstvu iz Starog Zaveta:
"Sin čovečji treba da mnogo postrada i da se ponizi, kao što je pisano" (Marko 9:12).
"Sin čovečji dakle ide kao što je pisano za Njega; ali teško onom čoveku koji izda Sina čovečjeg" (Marko 14:21).
I u Jevanđelju po Jovanu, takođe, titula "Sin čovečiji" je povezana sa predviđanjem onoga što je suđeno da se dogodi Isusu kao ispunjenje proročanstva Starog Zaveta: "I kao što Mojsije podiže zmiju u pustinji, tako treba Sin čovečiji da se podigne" (Jovan 3:14).
Poslednji primer prati nezgodna izjava koju razmatramo, da "se niko ne pope na nebo osim Sina čovečijeg." Veznik "i" blisko povezuje Jovana 3:13 i 14. Obe izreke kao da prikazuju "nebesko" što mora da se desi Sinu čovečijem po božanskom planu.
Kako onda Isus može da kaže "pope se na nebo"? Jednostavno, zato što je Danilo tako predskazao za njega. Prateći dobro poznati jevrejski princip razmišljanja, za Božja dela se može reći da su se već desila, zato što su isplanirana u Božjoj mudrosti. Neočekivano prošlo vreme u "pope se" se može objasniti prošlim vremenom određenja u božanskom planu. Stoga "Nikome (kao što je zapisano u Danilovoj knjizi) nije suđeno da se popne na nebo, osim onome koji je sišao sa neba, Sinu čovečijem (iz Danilove vizije budućnosti) koji je na nebu". Poslednja fraza "koji je na nebu" (izostavljena u nekim verzijama) je proverena i lako može biti original; njeno izostavljanje iz nekih rukopisa je možda zbog teškoće razumevanja kako je Isus mogao reći da je na nebu tokom svog propovedanja na zemlji. Teškoća nestaje kada se u obzir uzme posebna veza sa Danilovim proročanstvom. Sin čovečiji je identifikovan sa osobom koju je Danilo u svojoj knjizi video na nebu. On nije tu zato što je već postojao pre svog rođenja, već zato što je Bog dao viziju njegove buduće sudbine. U vreme kada se govori, Isus se još nije popeo na nebo; ali je njegovo uspenje toliko sigurno prorekao Danilo da Isus može reći da se popeo, odnosno da mu je to suđeno.
Kako bismo pojasnili Jovana 3:13 citiramo izjavu istaknutog komentatora, Henry Alford-a, u vezi sa ovim stihom: "Isus govori proročkim jezikom o ispunjenom iskupljenju... On ovde govori proleptički (sa očekivanjem) o rezultatima svojih patnji na zemlji."[55]
U Jovanu 6:62 Isus je izrekao još jednu izjavu, koja predstavlja izazov, o svojoj sudbini kao prorečenog Sina čovečijeg Pošto se pozvao na svoje "nezgodne izjave" o tome da je "hleb koji siđe s neba" (Jovan 6:58-60), Isus je pitao da li ovo učenje takođe može zadati poteškoće njegovoj publici: "Šta ako treba da vidite Sina čovečijeg da se penje gde je bio pre?"
Još jednom, predmet ovog zagonetnog pitanja je Sin čovečiji, titula koja označava Isusa kao ljudsko biće. Izgleda da se misli na njegovo buduće uspenje (kao i u Jovanu 3:13, u prethodnom tekstu). Ukoliko se zapitamo gde je Sin čovečiji bio pre, biblijski odgovor ćemo pronaći u Danilu 7:13. Čovek Mesija je viđen na nebu u viziji budućosti koja se ostvarila uspenjem (Dela 2:33) kada se Isus uzdigao do desne ruke Boga. David se nije uspeo na nebo (Dela 2:34). Nasuprot negovanoj tradiciji, patrijarsi nisu "otišli na nebo." Oni spavaju u svojim grobovima čekajući vaskrsnuće svih vernih (Danilo 12:2; Jovan 5:28, 29). Jedino je Mesiji suđena ta pozicija. Isus je prorekao da će se samo Sin čovečiji uzdiđi na nebo (Jovan 3: 13). U Jovanu 6:62 on opet naslućuje svoje buduće vaznesenje kako bi ispunio ono što mu je suđeno u skladu sa božanskim planom otkrivenim u Danilovoj viziji.
Ovi stihovi ne podržavaju doktrinu da je drugi član Boga, "večni Sin Božji", bio na nebu pre svog rođenja. "Sin čovečiji", ljudska osoba, je postojala na nebu. Ovo se ne može odnositi na večno božansko biće, kao što zahteva teologija Trojstva. Ovaj tekst se odnosi na dela Sina čovečijeg. Zastupnici Trojstva ne tvrde da je Sin čovečiji, ljudski Isus, postojao pre svog začeća.
Ispod prividne kompleksnosti ovih izjava leži veoma jednostavan koncept, na koji se čitaoci Jovana moraju navići. Isus je sebe video kako ispunjava predskazani "program" koji je unapred zapisan u Svetom Pismu. Za ono što mu je obećano se može reći da se već zaista dogodilo u viziji ili drugim proročanstvima pre nego što se dogodilo u stvarnosti. Sin čovečiji je viđen na nebu, takoreći u "nebeskom prikazu" pre nego što je zaista tamo stigao (John 6:62). Sličan fenomen koji prenose sinoptička jevanđelja je pojava Ilije i Mojsija u viziji, a ne zaista. (Matej 17:1-9). U Jovanu 3:13 Sin čovečiji se pope."Ali kasnije, paradoksalno, u Jovanu 20:17, Isus izjavljuje da se još nije vratio Ocu." Prividni sukob između ove dve izjave se lako rešava kada razumemo da se za stvari može reći da su se već dogodile u Božjim namerama, iako još čekaju da se istorijski ispune u budućnosti.
Moramo se nositi sa ovim posebnim načinom razmišljanja u Jevanđelju po Jovanu, imajući na umu da je Jovan bio dubokoumni mislilac i teolog koji je sa zadovoljstvom prenosio Isusove jevrejske, a ponekad i zagonetne, razgovore sa njegovom publikom. Ovo nas treba upozoriti da ne čitamo Jovana na način koji njegovu hristologiju dovodi u sukob sa Matejom, Markom, Lukom i Delima apostolskim. Značajno je da je tradicionalna hristologija koja podržava učenje o Trojstvu skoro u potpunosti izvedena iz Jovanovog jevanđelja bez mnogo obzira prema sinoptičkom portretu Isusa, niti prema Petru i njegovom propovedanju u Delima apostolskim i njegovim pismima. Upravo na Petrovom priznanju Isusa kao Mesije crkva treba da bude izgrađena (Mateja 16:16, 18). Petar nam nikada ne daje razloga da pomislimo da je Isus doslovno postojao pre svog rođenja
Slava pre nego što svet postade
Ukoliko neko prilazi tekstu sa čvrstim verovanjem da je Isus postojao pre svog rođenja, bez sumnje će mu Jovan 17:5 izgledati kao da vodi pravo ka tom ubeđenju. "I sad proslavi Ti mene, Oče, u Tebe samog slavom koju imadoh u Tebe pre nego svet postade." Na svetlu Jovanovog konceptualnog okvira, pod znakom je pitanja da se i ovaj stih može navesti kao dokaz da je Isus živ od večnosti. Po biblijskom načinu pripovedanja i razmišljanja neko može "imati" nešto što je obećano Božjim planom pre nego što to zaista i dobije. Avramu je data zemlja božanskim ugovorom (zavetom) iako je još nije dobio. Obećanje glasi: "Semenu tvom dadoh zemlju ovu" (1. knj. Mojsijeva 15:18). U tom trenutku njegovo seme još nije postojalo. A ipak mu je zemlja data. Božje obećanje je izrečeno kao da je već ispunjeno.
Tako je u Jovanu 17:5 slava koju je isus "imao" u Oca je slava koja ga čeka kao Božja namera za njega. Upečatljivu ilustraciju ovog neobičnog korišćenja prošlog vremena pronalazimo u stihu 22. Ovde je ista slava koja je obećana Sinu data i sledbenicima koji još uvek nisu ni živi. To su sledbenici koji će kasnije biti preobraćeni (stih 20). Govoreći o njima, Isus je rekao "Slavu koju si mi dao ja dadoh njima".Očigledno je da to znači da je Isus obećao da će im je dati. Oni je već poseduju, iako ne stvarno. Kao i Bog, Isus govori o "onome što nije kao o onome što jeste" (Rim. 4:17). Kada se moli za slavu za koju zna da mu je Bog obećao, on na sličan način govori i slavi koju "je imao" u Oca, što znači da "mu je obećana od Oca", kao potencijalno njegova u Božjem planu. Na drugom mestu on ohrabruje sledbenike sa obećanjem da "je velika plata vaša na nebesima" (Matej 5:12). Nagrada je već tu, čeka da im bude data u budućnosti po Hristovom povratku (Matej 16:27). Takođe se i za slavu koja će biti data Isusu smatra da je njegova od početka. On se sada moli da je primi.
Komentarišući ovo naročito korišćenje jezika H.H. Wendt, profesor teologije na Heidelberg-u, piše:
Koncepcija tumačenja Isusove izjave (u Jovanu 17:5) da je on imao slavu sa svojim Ocem pre stvaranja sveta, koja je jednostavno i nužno istovetna po značenju sa razmišljanjem da je on sam večan, je bazirana na pogrešnom razumevanju načina pripovedanja u Novom Zavetu... U skladu sa načinom pripovedanja i preovlađujućom koncepcijom u Novom Zavetu, o božanskom dobru, i takođe o božanskoj slavi, se može govoriti kao da postoje kod Boga, a pripadaju osobi, ne zato što ta osoba već postoji i poseduje slavu, već zato što ta slava postoji i čuva se za tu osobu na nebu. Sada se sećamo, po Matejinom prenošenju, da Isus takođe govori o blagu (Matej 6:20) ili nagradi (Mateja 5:12,46; 6:1) koju njegovi sledbenici imaju na nebu kod Boga...; i dalje, kako je, u opisu poslednjeg suđenja narodima, Carstvo koje će oni blagosloveni od Oca naslediti opisano kao da je za njih pripremljeno od stvaranja sveta (Matej 25:34); i kako je takođe (Kol. 1:5 i 1. Petrova 1:4) nada za spasenje hrišćana predstavljena kao blagoslov koji je pripremljen za njih na nebu... Isus za sebe ne traži ništa proizvoljno, već ono što mu je dato u skladu sa Božjom odlukom i što je oduvek pripadalo njemu...; pretpostavka za ovu izjavu je, međutim, sigurno misao, koja je odlučno izražena na kraju molitve u stihu 24, da sam Isus, kao Mesija, nije zaista postojao od početka kod Boga, već je bio predmet Božje ljubavi, Njegovih misli, planova i odluka.[56]
Od ključne je važnosti tražiti biblijska značenja u biblijskim izrazima. Ukoliko čitamo Jovana u strogo monoteističkom okviru koji on uspostavlja (Jovan 17:3; 5:44), moramo biti oprezni u vezi pripisivanja Mesiji postojanje pre rođenja kao večnog dela Boga. Klopka narušavanja biblijskog monoteizma se može izbeći ukoliko insistiramo, uz Jovana i Isusa, da je Otac "jedini Bog" (Jovan 5:44) i da je "jedini istiniti Bog" (Jovan 17:3). Ne bi bilo mudro u tekst unositi naše sopstvene postbiblijske ideje izvedene iz učenja, kada nam je bolje rešenje zagonetke Jovanove hristologije već na dohvat ruke u okviru njegovog sopstvenog jevrejsko-hrišćanskog monoteizma.
Gledište za koje se zalažemo je predstavljeno u velikom broju knjiga koje je, na prelazu između dva veka, naprisao profesor Novozavetne književnosti na Bogosloviji u Čikagu, G.H. Gilbert. On prvo primećuje da:
iz (Isusovog prihvatanja "obožavanja") ne proizilazi da slepi čovek smatra Isusa kao da ima istu prirodu kao i Bog. Izraz koji je preveden kao obožavanje se upotrebljava za poštovanje koje podanici odaju svom vladaru i jednostavno označava da je onaj koji ga prima većeg dostojanstva od onoga koji ga odaje (Otkr. 22:8).
O Tominom obraćanju Isusu kao "Bogu", on kaže "Isus je primio poštovanje od Tome kao poštovanje odato njegovom Mesijanstvu... Ne postoje nagoveštaji da je on smatrao da poštovanje znači da on ima iste osobine kao i Otac."[57]
Ovo viđenje je važno jer se suprotstavlja popularnom mišljenju da, zbog toga što je Isus obožavan, on mora biti Bog. "Obožavanje", međutim može biti ponuđeno kraljevima koji predstavljaju Boga, pa čak i proslavljenim svecima (1. Dnev. 29:20; Otkr. 3:9). Stoga je neistinito govoriti da, zbog toga što je bio "obožavan", Isus mora biti Bog. Isus može biti "obožavan" kao Mesija. Samo se Otac obožava kao Bog. Ista grčka reč označava obe vrste "obožavanja",
Gilbert pominje pitanje preegzistencije u Jovanu, primećujući da se sinoptička jevanđelja ni ne dotiču te teme. Govoreći o slavi za koju se Isus molio u Jovanu 17:5, Gilbert je vidi kao nagradu za posao koji je Isus obavio:
Isus je svoju slavu posedovao pre nastanka sveta u smislu da mu je božanski namenjena. On je znao da je njegov mesijanski posao Bog planirao od večnosti, i da je njegov slavni ishod utvrđen, i da se čuva za njega... Na osnovu toga zaključujemo da ova tri pasusa u Jovanu (6:62; 8:58; 17:5), u kojima Isus aludira na svoju preegzistenciju, ne sadrže tvrdnju da je njegova preegzistencija stvarna i lična. Oni se klasifikuju sa drugim fenomenima Isusove mesijanske svesti koji, ni u sinoptičkim jevanđeljima ni u četvrtom jevanđelju, ne govore ništa o metafizičkom odnosu sa Ocem.[58]
Da li temeljno ispitivanje ovog poglavlja potvrđuje da je ovo pravi način za tumačenje Jovanovog jezika preegzistencije? Potrebno je podrobno ispitati upotrebu prošlog vremena u Jovanu 17. U ovom poglavlju postoje jasne indikacije da prošlo vreme zaista može opisivati, ne ono što se zaista dogodilo, već ono što je suđeno da se dogodi, budući da je Bog već tako odlučio. Prvo treba primetiti upozorenje koje daje Brown: "U Jovanovom pominjanju Isusa postoji neobična bezvremenost ili neobraćanje pažnje na vremenski sled, na koje treba obratiti pažnju..."[59] Bernarg primećuje da se "suđeni kraj vidi sa početka."[60]
U svojoj analizi Jovanovog 17. poglavlja, Moris primećuje da je "svim pasusima (iz Jovana 17) zajednička želja da se istaknu namere Oca."[61] U Jovanu 17:2 "imamo misao o božanskoj predestinaciji."[62] Brown primećuje da "životvorna moć neće postati potpuno efektivna sve do Hristovog uspenja", iako Isus izjavljuje da mu je ova moć "data."[63] Možemo uporediti Jovana 5:27: "I dade Mu vlast da i sud čini." Vlast je odobrena, ali njena primena mora sačekati vaskrsenje, kao što kaže sledeći stih. U Jovanu 17:4 Isus govori "kao da je delo već završeno."[64] U Jovanu 3:35, takođe, Otac je sve stvari dao Isusu u ruke. Posl. Jev. 2:8 potvrđuje: "Sve si pokorio pod noge Njegove... Ali sad još ne vidimo da Mu je sve pokoreno" (Jev. 2:8). Jasno, božanski isplanirana budućnost se može predstavljati prošlim vremenom.
Zajednički princip koji se provlači kroz mnoge Isusove izjave u njegovoj poslednjoj molitvi je da je Bog odlučio da mu da moć i vlast, dok veliki deo toga još nije učinjen. Ova pravilnost korišćenja prošlog vremena za označavanje budućnosti se nastavlja: Meyer smatra da u Jovanu 17:4 Isus "smatra da... se činjenica njegovog umiranja već obistinila,"[65] ali Isus još nije umro. Alford primećuje da "naš Gospod u očekivanju stoji na kraju svog ostvarenog puta i osvrće se na svoju prošlost."[66] Čak i u Jovanu 17:9, budući da "su istorijski sledbenici model za sve hrišćane... viđeni su hrišćani budućeg vremena".[67] Ali Isus govori kao da su njegova dela za crkvu već učinjena.
Kada Isus govori "ja se proslavih u njima", prošlo vreme je "pre svega očekivanje budućnosti, isticanjem slave koja će tek doći, ali koja je sigurna".[68] O onome što je započeto, i što će sigurno biti ispunjeno u skoroj budućnosti, Isus govori u prošlom vremenu, sa proročkim očekivanjem, kao da je završeno i da već postoji" (stih 10).[69]
Isusova molitva se nastavlja: "I više nisam na svetu" (Jovan 17: 11). On govori kao da je već otišao. "Njegov odlazak je toliko blizu da za njega može upotrebiti sadašnje vreme."[70] Čak i u stihu 12, strogo govoreći, Juda još nije konačno umro. Ipak se govori da je umro, kao o ispunjenju "božanske sudbine" iz Svetog Pisma.[71]
Korišćenje prošlog vremena za označavanje budućnosti se nastavlja: "Ja njih poslah" (Jovan 17: 18). Morris primećuje da "kada govorimo o apostolima, očekivali bismo sadašnje ili buduće vreme umesto poslah... Možda je verovatnije da se reč koristi da označi budućnost. Ona dodaje notu sigurnosti budućem slanju sledbenika."[72] Mayer tvrdi isto: "Misija zaista nije objektivno stvarnost (Jovan 20:21; Matej 28:19), ali je već zamišljena kao ideja uspostavljanja apostolske službe."[73]
Najzad, Isus se moli za sledbenike koji još nisu preobraćeni, ali će postati hrišćani kao rezultat apostolskog propovedanja. Isus govori da je slava koju Bog "dade" njemu "data" sledbenicima u svakom vremenu (Jovan 17:22). Slavu o kojoj se govori:
Otac je njima dao, još uvek ne zaista, ali je za to sigurno da će se dogoditi u bliskoj budućnosti; on ju je dobio od Boga, namenio je kao svojinu, i stvarno posedovanje je za njega sigurno. Na sličan način je on dao slavu... verujućima, koji će ostvariti stvarno posedovanje na Parusiji, gde će se zajedno proslaviti (Rim. 8:17), pošto se, do tog trenutka, spasu nadom (Rim. 8:24). Oni su već sunaslednici u Hristu i duh koji će primiti će biti zalog (Efes. 1:14; 2. Kor. 1:22; 5:5); ali će stvaran ulazak u nasleđe biti u Parusiji.[74]
Ovde se opet prošlim vremenom slikovito opisuju stvari koje su sigurne u budućnosti kao deo Božjeg plana.
Isus opet govori o slavi koju "si mi dao" (Jovan 17:24). Morris oseća da "Isus misli na veličanstvo i raskoš koji će biti deo njegovog budućeg života."[75]Ova slava je već "podarena (sledbenicima), ali još uvek kao posedovanje nade."[76]Kroz celo Jovanovo 17. poglavlje Isus govori o stvarima koje čekaju ispunjenje u budućosti kao da su se već dogodile. On upotrebljava prošlo vreme proročanstva koje nije retko u Svetom Pismu. U Jovanu 17:5, on se moli za slavu koju "imadoh u Tebe pre nego svet postade." U svetlu konteksta ovog poglavlja, jasno je da je slava koju je "imao" slava koja je pripremljena za njega u Božjem planu. To je ista slava koji su svi sledbenici "imali" (odnosno koju "dadoh", Jovan 17:22) iako je još nisu imali. To je slava koja je suđena Isusu u Božjem planu. Ona je njemu "namenjena" od večnosti, baš kao što hrišćani "imaju" njihovo buduće nasledstvo u Carstvu Božjem. Ono će se pojaviti na zemlji u drugom dolasku (1. sab. posl. sv. ap. Petra 1:4, 5). Isus se u Jovanovom 17. poglavlju moli da dobije ono što mu je Bog namenio. Kada se Jovan 17:5 čita u ovom kontekstu, ne postoji osnova za doslovnu preegzistenciju Isusa.[77] Ukoliko se izvadi iz tog konteksta i posmatra sa stanovišta kasnijih postbiblijskih učenja o Trojstvu, izgleda kao da učvršćuje ideju da je Sin postojao, doslovno a ne u prenesenom značenju, od večnosti.
Jovana 17:5 su na način koji mi predlažemo razumeli poljski anabaptisti iz 17. veka koji su napisali Racovian Catechism:
Da osoba može imati nešto, a prema tome i slavu, kod Oca pre početka sveta, bez zaključivanja da je zaista postojala je očigledno iz 2. Timotiju 1:9, gde apostol govori da im je milost data pre početka sveta. Pored toga, ovde je (u Jovanu 17) rečeno da se Hrist moli za svoju slavu. Hrist moli Boga da mu da, u stvarni posed, slavu koju je imao kod njega, u obliku namere i odluke, pre početka sveta. Često se govori da osoba ima nešto kod nekoga, kada je to obećano, ili joj je suđeno. U tom smislu evanđelisti često govore vernicima da imaju večni život. Budući da Hrist ne govori da je apsolutno imao tu slavu, već da ju je imao kod Oca; kao da je rekao da se sada moli da zaista dobije tu slavu koju mu je otac namenio pre stvaranja sveta.[78]
Isus pre Avrama
U Jovanu 8:58 Isus tvrdi da je superiorniji od Avrama. Njegova vrhovna pozicija, međutim, zavisi od Oca koji slavi svog Sina (Jovan 8:54). On kaže da je Avramu drago da "vidi dan moj" (Jovan 8:56) - to jest, Avram je putem vere unapred video Mesijin dolazak pre nego što se to stvarno dogodilo. Mesijin dan je takoreći "postojao" u Avramovom umu.[79] Jevreji su pogrešno razumeli to što je Isus rekao, verujući da on tvrdi da je stvarno Avramov savremenik (Jovan 8:57). Isus je učvrstio svoju nadmoć u Božjem planu zaprepašćujućom tvrdnjom, "Ja sam pre nego se Avram rodio" (Jovan 8:58).
Kako bi se shvatilo značenje fraze "ja sam" u ovom tekstu, neophodno je uporediti je sa Jovanovom čestom upotrebom te fraze, koja je na nekoliko mesta povezana sa Isusovim mesijanstvom.
Jovan 18:5: "Isus im reče: Ja sam (on)" (identifikujući se kao onaj koga traže).
Jovan 6:20: "Isus im reče (hodajući po vodi): `Ja sam`" (doslovno "to sam ja").
Jovan 9:9: "(čovek izlečen od slepila) je govorio `ja sam (on)`" (odnosno "ja sam taj").
Jovan 4:26: "Isus reče (ženi na bunaru),`Ja sam koji s tobom govorim.`" (odnosno Mesija, stih 25)
Jovan 8:24: "ako ne uzverujete da sam ja (on), pomrećete u gresima svojim"
Jovan 8:28: "Kad podignete Sina čovečijeg, onda ćete doznati da sam ja (on)."
Jovan 13: 19: "Sad vam kažem pre nego se zbude, da kad se zbude, verujete da sam ja (on)."
Jovan 9:35-37: "Veruješ li ti Sina Božijeg?... koji govori s tobom On je."
Jovan 10:24, 25: "`Ako si ti Hristos, kaži nam slobodno.` Isus im je odgovorio `Ja vam kazah, pa ne verujete.`
Jovan 8:58: "Ja sam (on) pre nego se Avraam rodio."
U ovom trenutku se mora imati na umu Jovanova izričita namera sa kojom je pisao celo jevanđelje. Njegov cilj je da mi treba da "Isus jeste Hristos, Sin Božji" (Jovan 20:31). Činjenica da Bog u Starom Zavetu često govori o sebi sa "Ja sam (on)" nas ne dovodi, kao što se često misli, do zaključka da kada Isus kaže "Ja sam (on)" da misli "ja sam Bog" u Trojstvenom smislu. Isusove izjave "Ja sam (on)" u Jevanđelju po Jovanu se mogu zadovoljavajuće objasniti tvrdnjom da je on Mesija. Kao takav, Isus se predstavlja kao jedinstveni Božji poslanik koga je Bog opunomoćio da čini u njegovo ime.
Čak i kada bi neko povezao Isusovu izjavu ego eimi ("ja sam") sa Božjim rečima iz Starog Zaveta, i dalje ne bi postojalo opravdanje za identifikovanje Isusa sa Bogom u Trojstvenom smislu. Isus, kao Mesija, može nositi božansku titulu iako nije Bog. Kada se uzme u obzir jevrejski princip "poslanstva", može se lako razumeti da Isus savršeno predstavlja svog Oca. Kao poslanik, on radi i govori u njegovo ime, tako da su Božja dela predstavljena u Isusu. Ništa od ovoga, međutim, Isusa ne čini Bogom. On ostaje ljudski mesija, koji je obećan u Svetom Pismu. Teologija Trojstva često pokazuje anti-mesijanski stav, i "prečitava" Jovanove dokaze, ne baveći se njegovim jednostavnim monoteističkim izjavama koje definišu Oca kao "jedinog istinitog Boga", koji se razlikuje od svog Sina (Jovan 17:3; 5:44). Ovaj postupak okreće Jovana protiv Mateje, Marka i Luke/Dela. On takođe zamagljuje centralni stav Novog Zaveta, proglašavanjem Isusa za Mesiju.
Dokazi pred nama (prethodno navedeni) pokazuju da slavna fraza ego eimi znači "Ja sam obećani", "onaj u pitanju." Slepi čovek se identifikuje govoreći "ja sam osoba koju tražite"; "ja sam taj". U kontekstima kada se diskutuje o Sinu čovečijem, ili Hristu, Isus tvrdi da je on "taj", odnosno Sin čovečiji, Hrist. U svakom slučaju je prigodno (kako tvrde prevodioci) da se doda reč "on" pored "ja sam". Postoji dosta razloga da se bude dosledan i da se takođe ubaci "on" u Jovana 8:58. Pa u Jovanu 4:26 "Ja sam" = "Ja sam (on, Mesija)". Takođe, u Jovanu 8:58 Isus izjavljuje: "Ja sam (on, imenovani Mesija) pre nego se Avraam rodio".
Važno je primetiti da Isus nije upotrebio frazu kada je Mojsiju otkrivao Božje ime. Kod gorućeg žbuna Bog je svoje ime izrekao kao "Ja sam Onaj što jeste" ili "ja sam onaj koji sam postoji" (2. knj. Mojsijeva 3:14). Fraza u grčkoj verziji Starog zaveta glasi ego eimi ho hown, što je veoma različito od fraze "ja sam on" koju koristi Isus. Kada bi Isus zaista tvrdio da je Bog, bilo bi vrlo neobično što kasnije u susretu sa neprijateljski nastrojenim Jevrejima tvrdi da nije Bog, već jedinstveni božji poslanik koji nosi titulu "Sin Božji" 10:34-36).
Pošteno je zapitati se kako neko može "biti" pre nego što zaista jeste. Da li je tradicionalna doktrina inkarnacije druge božanske osobe jedini mogući način posmatranja Jovanovih izjava o preegzistenciji? Jezik predodređenosti koji se nalazi u Jevanđelju po Jovanu ne zahteva doslovnu preegzistenciju Sina. Avram se radovao budućem dolasku Mesije. Mesijin dan je, u očima vere, za Avrama bio realnost. Mesija je takođe, na taj način, "postojao" kao vrhovni podanik u Božjem planu mnogo pre Avramovog rođenja. "Pre nego što se Avram rodio ja sam (on)" je dubokoumna izjava o Božjem planu za svet u čijem je središtu Isus, koga Jovan takođe opisuje kao "raspetog pre 1. knj. Mojsijeve sveta" (Otkr. 13:8). Nemamo teškoća da ovo shvatimo na pravi način: Isus je određen - i određen je da umre - mnogo pre Avrama, kao vrhovni poslanik u Božjem planu. Ukoliko je Isus "raspet pre Avrama", on takođe može reći da je "postojao" u večnoj Božjoj mudrosti. U tom smislu, on je zaista određen za Spasitelja sveta pre Avramovog rođenja.
Kao podršku ovoj interpretaciji opet ćemo citirati Gilbert-a. On o Jovanu 8:58 kaže:
Isus je naglašavao svoju mesijansku tvrdnju. On ne kaže da je pre Avramovog rođenja postojao logos; on kaže "ja sam". To je Isus, Mesija, Isus, čovek kog je Otac predao mesijanski posao o kome govori. Neposredno pre ovoga on priča o "svom danu", koji je Avram video (Jovan 8:56), što moramo razumeti kao istorijsko pojavljivanje Isusa kao Mesije. Avram je to video u Božjem obećanju semena (1. knj. Mojsijeva 12:3; 15:4, 5) i to je pozdravio izdaleka (Posl. jev. 11: 13). I sada je tu onaj koji svesno razume udaljenu Avramovu viziju i koji kaže "Pre rođenja Avrama, ja sam." Isus, stoga, izgleda da potvrđuje da je njegova istorijska mesijanska ličnost postojala pre Avramovog rođenja. Ukoliko je to slučaj, tada se o postojanju pre Avrama mora razmišljati kao o idealu.[80]
Dvosmislenost Jovana 8:58
Komentatori Jovanove knjige često primećuju određenu dvosmislenost u Isusovim izjavama, posebno u vezi sa nemogućnošću neprijateljaski nastrojene jevrejske publike da shvati šta je Isus mislio. Ortodokslija je često sklona da prihvati način razmišljanja Jevreja, protivnika Isusa. Smatra se da su Jevreji mislili da Isus tvrdi da je Bog. Pa stoga on to i jeste. Ali neprijateljska Isusova publika nije siguran vodič do Isusovih namera. Već smo videli da je Isus morao da ispravi jevrejsko pogrešno shvatanje da on tvrdi da je Bog. Njegova tvrdnja je da je on Sin Božji, što je na nivou ljudskog bića, ne Boga. U Jovanu 8:58 postoji izvesna gramatička dvosmislenost koja omogućava drugačiji prevod. Standardno razumevanje: "Ja sam pre nego se Avram rodio" nije jedini način razumevanja grčkog jezika.
Elementarna jezička činjenica je da se u grčkom jeziku značenje aoristnog infinitiva uzima iz konteksta. Može se odnositi i na prošle i na buduće događaje. Stoga Mateja piše, "dok petao ne zapeva" (Matej 26:34; prin, "pre," + aoristni infinitiv). Ali ranije u istom jevanđelju imamo "još dok se nisu bili sastali" (Matej 1:18; prin + aoristni infinitiv). U Jevanđelju po Jovanu imamo, "Gospode! Siđi dok nije umrlo dete moje" (Jovan 4:49; prin + aoristni infinitiv); "I sad vam kazah, pre dok se nije zbilo" (Jovan 14:29; prin + aoristni infinitiv). Postavlja se pitanje, koje je pravilno značenje Jovana 8:58? Da li je Isus rekao: "Ja sam, Pre nego što se Avram rodio (vrati se u život kroz vaskrsnuće)" ili "Ja sam (on), pre nego što se Avram rodio (postao)"?
Moguće je da ortodoksija pogrešno čita ovaj stih kao dokaz Hristove preegzistencije. Samo nekoliko stihova ranije Isus je govorio o vaskrsnuću kao poklonu večnog života onima koji ga prate (Jovan 8:51). Jevreji su se pobunili da to čini Isusa superiornijim od Avrama koji je tada bio mrtav. Isus opravdava svoju tvrdnju isticanjem da je Avram zapravo očekivao Mesijin dan. Jevreji su pogrešno razumeli da Isus govori da su on i Avram bili savremenici ("Da li si video Avrama?" Jovan 8:53, 56, 57). Da li je moguće da Isus uzvraća zapanjujućom tvrdnjom da će preteći Avrama u vaskrsenju. Pre nego što Avram dobije besmrtniost kroz vaskrsnuće, Isus će već biti živ i besmrtan. Ovo bi u potpunosti opravdalo tvrdnju da je superiorniji od Avrama. "Postajati" (aoristni infinitiv od ginomai) se zapravo koristi za vaskrsenje u Jovu 14:14 u grčkoj verziji. "Ja ću čekati dok ponovo ne postanem."
Ukoliko se tekst čita po standardnom prevodu njegovo je značenje da je Isus tvrdio da je Mesija koji je određen od večnosti. Ili on možda ističe svoju superiornost u odnosu na Avrama u drugom smislu. Avram je predvideo Mesijin trijumf. Isus će zaista uživati večni život kao vaskrsli Spasielj mnogo pre nego što se Avram ponovo pojavi u budućem vaskrsenju.
Idealna preegzistencija.
Preegzistencija u Božjoj mudrosti, pre nego stvarna preegzistencija, se dobro uklapa u jevrejsko okruženje u kome su jevanđelja napisana. U jevrejskim spisima, koji pružaju suštinsku pozadinu za razumevanje Novog Zaveta: "Preegzistencija se pripisuje očekivanom Mesiji,ali samo u zajednici sa drugim uvaženim stvarima, kao što je kivot, zakon, grad Jerusalim, sam Mojsije zakonodavac, narod Izraela..."[81]
Slika Mesije koju su Jevreji izgradili iz Starog Zaveta ne uključuje ideju da je Mesija zaista postojao pre svog rođenja:
Apokaliptična priča (Mesije) je najvećim delom priča o ljudskom princu, uzvišenom, bogato obdarenom, čije će stupanje na presto doneti slavnu budućnost Izraelu. Mesija je instrument suđenja ljudskim zavojevačima, pobednički ovetnik pravednih (kao što će Isus biti pri drugom dolasku). On je čovek, Sin čovečiji, iako je posednut transcendentalnim darom mudrosti i moći. U skladu sa jednim gledištem, on će se pojaviti u danima kada će patnje pravednih dostići svoj vrhunac, i njegova vladavina će započeti potpunim uništenjem njegovih neprijatelja, posle čega će vladati u miru, a Sveta Zemlja će biti središte njegovog carstva... Aluzije na njegovo otkrovenje i večnu preegzistenciju, ne podrazumevaju ništa više od predestinacije u božanskoj volji i planu.[82]
Još jedan naučnik u novozavetnoj pozadini pronalazi preegzistenciju Mesije samo kroz Božji plan: "Dalman, od koga po mom mišljenju ne postoji veći autoritet za jevrejska pitanja kaže: `Judaizam nikada nije znao ništa o preegzistenciji Mesije pre njegovog rođenja kao ljudskog bića`"[83]
[1] James Yates, Vindication of Unitarianism (Boston: Wells i Lilly, 1816),66,153.
[2] Treatise on Christian Doctrine (Ponovo izdato od strane Udruženja britanskih i stranih unitarnih hrišćana, 1908), 16, 17.
[3] Poslanica Pavla rimljanima, citirao Hugh Schonfield, The Politics of God (London: Hutchinson, 1970), 105.
[4] Paul and His Interpreters (London, 1912), v.
[5] Tyndale's New Testament: A Translation from the Greek by William Tyndale in 1534, ed. David Daniell (New Haven: Yale University Press, 1989), dodato isticanje.
[6] John Knox, The Humanity and Divinity of Jesus (Cambridge University Press, 1967), 106.
[7] Ps. 132:11; Dela 2:30; 2. Sam. 7:14-16; Mat. 1:1.
[8] B.F. Westcott, The Gospel of John (Grand Rapids: Eerdmans, 1981), lxxxiv, Ixxxvii.
[9] F.C. Baur, Church History of the First Three Centuries (London: Williams i Norgate's, 1878),65.
[10] Dictionary of the Apostolic Church (T & T Clark, 1916),2:264, dodato isticanje.
[11] Prva poslanica apostola Petra, 248.
[12] James MacKinnon, The Historic Jesus (Longmans, Green and Co., 1931),375-379, dodato isticanje.
[13] The Birth of the Messiah, 140, 141, dodato isticanje. Aaron Milavec, "Matthew's Integration of Sexual and Divine Begetting," u Biblical Theology Bulletin 8 (1978): 108: "Hrišćanska doktrina preegzistencije bi bila potpuno nekompatibilna sa Matejinim opisima Hristovog porekla."
[14] Isto, 31, fn. 7.
[15] "L'Annonciation et la Mariologie Biblique," u Maria in Sacra Scriptura, 4:61.
[16] Brown, The Birth of the Messiah, 291.
[17]The Remaking o/Christian Doctrine, 52, 53.
[18] Po mnogima Matej beleži poreklo ili "početak" Isusa u Matej 1:18. To nije samo njegovo rođenje. Marko i Luka nisu znali ništa o Isusu koji je postojao pre svog rođenja. Iz Lukinog opisa rođenja je jasno isključeno "večno stvaranje" Sina, koji postaje Sin Božji na svom začeću. Razumna je činjenica da je Jovanov pogled na Hrista, zapravo, u skladu sa gledištima ostalih pisaca jevanđelja.
[19] Gabriel Fackre se u The Christian Story (Eerdmans, 1978), 103 sa odobravanjem odnosi na shvatanje Teofilusa iz Antioha da je "logos" Božji plan, namera i vizija i predlaže sledeći prevod Jovana 1:1, "Vizija beše u Bogom i Bog beše Vizija."
[20] NEB pokušava da prenese značenje sa "Šta reč beše, Bog beše."
[21] Za starozavetnu upotrebu termina "reč" videti Ps. 33:6-12 i James Dunn, Christology in the Making,217, 218.
[22] R.H. Mounce, The Book ofRevelation (Marshall, Morgan i Scott, 1977),140 (Otkr. 4:11).
[23] Leon Morris, The Gospel According to John, New International Commentary on the New Testament (Grand Rapids: Eerdmans, 1971), 102.
[24] Christology in the Making, 243, dodato isticanje.
[25] GNB 1. Jovanova 1: 1: "Hrist je bio živ na početku sveta."
[26] Born Before All Time? The Debate About the Origin of Christ (New York: Crossroads, 1992), 381.
[27] Brown, Driver i Briggs, Hebrew and English Lexicon of the Old Testament, 768.
[28] Isto, 86.
[29] GT. Purves, "The Influence of Paganism on Post-Apostolic Christianity," Presbyterian Review 36 (Oct., 1888). Katastrofalni uticaj aleksandrijanske filozofije je široko priznat neđu savremenim naučnicima. U Bible Review iz juna 1997. Profesor J. Harold Ellens primećuje da "je od Nikeje do Kalcedonije spekulativna neoplatonistička perspektiva aleksandrijanske hristologije značajno ukorenjena i postala ortodoksna hrišćanska dogma 451."
[30] Postojalo je vreme kada Sin nije postojao; Bog nije uvek bio Otac" (Against Hermogenes, ch. 3).
[31] Sa jednim zabeleženim iuzetkom, Jovan 1:3 "By it all things were made. Without it nothing was made" se prevodi: Tyndale Bible (1535), Coverdale (1550; tu ovoj verziji ima "the same," umesto "it"), Matthew (1535), Taverner (1539), The Great (Cranmer's) Bible (1539), Whittingham (1557), Geneva (1560), Bishops' Bible (1568).
[32] Iz korespodencije 13. jun 1981.
[33] William F. Arndt i F. Wilbur Gingrich, A Greek-English Lexicon of the New Testament and Other Early Christian Literature (Chicago: University of Chicago Press, 1957), 480.
[34] Identitet bi bio ozražen sa "o theos" a ne sa "theos".
[35] Jesus and the Constraints of History (Philadelphia: Westminster Press, 1982), app. III, 176, 177.
[36] E.G. Selwyn, Prva poslanica sv. apostola Petra,124, dodato isticanje.
[37] Harrison, Romans, Expositor's Bible Commentary (Zondervan, 1976), 52, dodato isticanje.
[38] Moule, Romans, Cambridge Bible for Schools and Colleges (Cambridge UP, 1918), 95.
[39] Sledeća "proročanska prošla vremena" kod proroka su tipična za hebrejski način razmišljanja: "narod moj odvede u ropstvo" (Isaija 5:13); "Jer nam se rodi Dete, Sin nam se dade" (9:6); "Narod koji hodi u tami videše videlo veliko" (9:2); "te će ždreti Izrailja na sva usta" (9: 12); "Dođe u Ajat" (10:28); "ja mećem u Sionu kamen,..." (28: 16); "zatrće ih, predaće ih na pokolj." (34:2).
[40] Morris Simon, The Soncino Chumash (London: Soncino Press, 1947),34.
[41] Uprkos ranijem nasleđivanju zemlje pod Josifom (Josif 21 :43-45), proroci očekuju konačno i potpuno ispunjenje starog obećanja Avramu (Jer. 3: 18; 30:3).
[42] Pisa poslanice Jevrejima očekuje da će Avram tek naslediti zemlju po kojoj je nekada lutao kao stranac (Jevrejima 11:9).
[43] P. Borgen, "God's Agent in the Fourth Gospel," u Religions in Antiquity: Essays in Memory of E.R. Goodenough, ed. J. Neusner (Leiden, 1968), 137-148.
[44] Christology in the Making, 39.
[45] Theological Dictionary of the New Testament, ed. Gerhard Kittel, Gerhard Friedrich and Geoffrey W. Bromiley, trans. Geoffrey W. Bromiley, 10 vols. (Grand Rapids: Eerdmans, 1964-1976), 1:406.
[46] Emil Schurer-ova izjava da je u jevrejskom mišljenju "sve što je zaista vredno postojalo na nebu" (The History ofthe Jewish People in the Age ofJesus Christ, T&T Clark, 1979, 2:522).
[47] John A.T. Robinson, The Human Face of God (London: SCM Press, 1973), 172-179, za ispitivanje Jovanove upotrebe istog jezika za Isusa i vernike.
[48] Leon Morris, Jevanđelje po Jovanu, 108, 109.
[49] J.O.F. Murray, Jesus According to St. John (London: Longmans, Green, 1936); E.A. Abbot, Johannine Grammar (London: A. and C. Black, 1906) citirao Leon Morris u Jevanđelju po Jovanu, 109.
[50] "Nebeske stvari" i Posl. Jevrejima su stvari koje imaju veze sa dolazećim dobom (Jev. 11:16,20; 13:14).
[51] Morris, Jevanđelje po Jovanu, 223.
[52] Raymond Brown, Jevanđelje po Jovanu, 1:132.
[53] C.K. Barrett, Jevanđelje po Jovanu (London: SPCK, 1972), 177.
[54] J.H. Bernard, Sf. John, International Critical Commentary (Edinburgh: T&T Clark, 1948), 1:CXXX, cxxxi.
[55] Greek New Testament (London: Rivingtons i Deighton, Bell & Co., 1861), 1:675. Drugi komentatori u prošlom vremenu u Jovanu 3:13 pronalaze figurativno prikazivanje Isusovu jedinstvenu vezu sa Ocem i posebno božansko otkrovenje koje mu je podareno (Provo 30:3, 4). u Efes. 2:6 za hrišćane se kaže da su na "nebu" sa Hristom. To može biti način da se kaže da im je suđeno da budu na počasnom mestu u dolazećem carstvu.
[56] The Teaching ofJesus (Edinburgh: T & T Clark, 1892), 2: 169-172, dodato isticanje.
[57] The Revelation of Jesus, A Study of the Primary Sources of Christianity (New York: Macmillan Co., 1899),225,226. Gilbert je takođe autor The Student's Life of Jesus and The Student's Life of Paul.
[58] Isto, 221, 222.
[59] Jevanđelje po Jovanu, 1:132.
[60] St. John, International Critical Commentary, 1:76.
[61] Jevanđelje po Jovanu, 716.
[62] Isto., 719.
[63] Jevanđelje po Jovanu, 2:740.
[64] Isto, 2:741.
[65] Commentary on the New Testament: Jevanđelje po Jovanu (New York: Funk and Wagnalls, 1884), 462.
[66] Greek New Testament, 823.
[67] Brown, Jevanđelje po Jovanu, 758.
[68] Morris, Jevanđelje po Jovanu, 726, dodato isticanje.
[69] Meyer, Commentary on the New Testament: Jevanđelje po Jovanu, 465.
[70] Morris, Jevanđelje po Jovanu, 726.
[71] Meyer, Commentary on the New Testament: Jevanđelje po Jovanu, 466.
[72] Morris, Jevanđelje po Jovanu, 731.
[73] Meyer, Commentary on the New Testament: Jevanđelje po Jovanu, 468.
[74] Meyer, Commentary on the New Testament: Jevanđelje po Jovanu, 470.
[75] Morris, Jevanđelje po Jovanu, 736.
[76] Meyer, Commentary on the New Testament: Jevanđelje po Jovanu, 471, 472.
[77] Brown, Jevanđelje po Jovanu, se poziva na tekstualnu varijantu u Jovanu 17:5: "Među latinskim ocima i u nekim etiopskim spisima postoji podrška za čitanje `slavom koja je bila u Tebe`, čitajući een = 'biti,' umesto 'imati'" (743).
[78] The Racovian Catechism (London: Longman, Hurst, Rees, Grme i Brown, sa latinskog preveo T. Rees, 1818), 144, 145. Pisac originalnog teksta (1609), B. Wissowatius, primećuje: "da je ovo pravi smisao prolaska su direktno pokazali Augustine i Beda... Ovde takođe treba primetiti, da je jednoglasno moišljenje Jevreja, do današnjeg dana, da Mesija nije postojao pre stvaranja sveta, osim u božanskoj mudrosti." Sve postojeće kopije katehizma u Engleskoj
[79] Rabinska tradicija govori da je Avram imao viziju cele istorije svojih potomaka (Midrash Rabbah, XLIV, on 1. knj. Mojsijeva.15:18). IV Ezra 3: 14 kaže da je Bog dao Avramu viziju poslednjeg vremena.
[80] The Revelation of Jesus, A Study of the Primary Sources of Christianity, 214, 215. Tvrđenje da ego eimi izjave Isusa imaju veze sa mesijanstvom takođe zastupa Edwin Freed za Ego Eimi u Jovanu 8:24, zbog konteksta i jevrejskih verovanja o Mesiji,"Journal of Theological Studies 33 (1982): 163-167. takođe i Barrett, Essays on John (London: SPCK, 1982), 71: "Isusovo ego eimi nije tvrđenje da je on Bog; Jovan se služi drugim načinima, mnogo jasnijim, za isticanje ove tvrdnje."
[81] C. Ottley, The Doctrine ofthe Incarnation (Methuen and Co., 1896), 59, dodato isticanje.
[82] Isto, 59, 60.
[83] Charles Gore, Belief in Christ, 31.